-Piše: dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Te šumske, male slatke jagode za njega je brala Ona, a on je ipak nije oženio!? Ponovo je osjetio ukus tih divljih jagoda i svoje neobuzdane mladosti i u preplavljenim uspomenama vidio je nju – Saru. Obuzelo ga je osjećanje ispraznosti i tuge. To Bergman daje mogućnost da oživljava profesorove snove i da se u njemu pojavljuju i braća i sestre, rođaci, da istovremeno u stvarnosti razgovara i sa mladim svijetom, da gleda drugačiji život, da vodi duge razgovore sa Marianom i Sarom, ujakom Aronom i svojom majkom. Sve se to preliva iz jednog u drugo, gube se razdaljine događaja, izjednačuje se prošlo i sadašnje vrijeme, želje i realnost, te se zajedno pretvaraju u jedan dijalog o prolaznosti, snovima i željama.

Marian, iako taktična i privržena njemu, ipak je eksplicitna u isticanju Bjorgovih mana. Sara ga podsjeća na njegovu strastvenu mladost. Par koji se svađa priziva u svijest njegovo gunđanje, i budućnost kakva bi mogla zadesiti Marian i Evalda. Na putu ka Lundu profesor i Marian primaju stopere, dva mladića i djevojku, koji se na neki simpatični način kada su se malo bolje upoznali napravili iskren i vrlo simpatičan odnos. Čak su bili sa profesorom i na ceremoniju dodjela nagrade. Zavoljeli su profesora. Svirali su mu pod prozor i sa njim se dirljovo pozdravili. Otišli su na put za Italiju s gitarom u ruci. Koliko je mladost lijepa toliko je njena dijametralno suprotna tačka – starost tužna. Zapravo – u našem gorštačko–ratničkom stilu: „Starosti najgore oružje – `nit te mogu nosit `nit ostavit”! Bergman se potrudio da uz sva uzbuđenja unese u ovakva zbivanja jasnosti, da ih ukomponuje u vrijeme, još više u prostor. Isakovo sjedenje na domak obale, posmatranje vode, odmaranje u obližnjem šumarku, branje divljih jagoda, obilazak dragih mjesta, okruženo je sa mnogo delikatnosti, nježnosti, sa finim zapažanjima ali i po tajnom nastojanju da se ta vezanost za život pokaže u svoj svojoj beskrajnoj čistoti. Zbog toga ovdje ničeg nema nasilnog, ne konstruišu se prizori radi puke dramatičnosti, slike se otimaju površnim iluzijama i u njima se pažnja zadržava upravo na onim detaljima koji nisu toliko bitni možda za nas koliko za ovog čovjeka što u njima odmjerava svoje trajanje i sam život. Iz toga izbija ne samo nostalgičnost već i autentičnost sa prigušenom ironijom. Zašto sve to mora da bude tako i da li život čovjeka brani od straha pred smrti koja je sve bliža i bliža? Nakon svega što će se dogoditi, i priznanja koja će dobiti kad skine frak i odloži medalje i ordenje, on je opet umoran starac u svom krevetu – spreman na pomirenje sa sudbinom kao da je ovo poslednji dan za koji ne postoji ono sjutra. U tom preispitivanju Isak nije nimalo patetičan, ne pravi bučne gestove, sve što čini veoma je tiho, naporno ali čovjeku i te kako potrebno ako želi da misli na život a ne na samu smrt. Nisu samo njegovi snovi i sjećanja ti koji rasvjetljavaju put ka našem razumijevanju njega (i njegovom razumijevanju sebe), već su tu i njegovi brojni susreti i razgovori. Profesor odlazi u posjeti svojoj majci koja ima 96 godina. Živihna i krepka starica koja se žali da joj niko ne dolazi, samo joj pišu pisma a dolaze samo kada im zatreba novac. Ima puno pisama ali je niko više ne posjećuje. Majka kaže svome sinu Isaku da ima jednu veliki manu – zato što ne umire – !? Mi ne možemo da živimo samo u trenutku. Zar sjećanjima određujemo vrijeme? Sve događaje, pa čak i ono što smo željeli a nismo postigli, Bergman svrstava u jednu ravan, u istu atmosferu i podređuje je jedinstvenom smislu. Zašto bi bili bliže nečem što se dogodilo juče nego onom što nam se dogodilo u ranoj mladosti? Cio čovjek i sav u svakom trenutku – to je ono što omogućava Bergmanu da ne samo izvrši analizu emocija nego i da preko njih, dođe do željenog otkrovenja. Isak zato u razgovorima sa svojima bližnjima vodi zapravo monolog sa samim sobom, ali se nijednog časa ne zadovoljava racionalnim saznanjem. Poslednji trenuci u ovoj ispovijesti su do te mjere pročišćeni da nam se čine pravom poezijom. U tom nemoćnom tijelu, suznim očima i opuštenom licu nema više rezignacije ni strasti već konačne realnosti i same sudbine. Bez snova on ne može, ali izgleda da je došao do istine koja živi u njemu.


(Nastaviće se)

---