-Piše: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Tu Bergman pokazuje neobičnu selektivnost u posmatranju emocija – tako da ništa ne ostaje skriveno ili razotkriveno do banalnosti. Ovdje se jednostavno ništa ne prećutkuje a čovjek svoju prirodu definiše sa svim onim što je u njemu i kako to ispoljavala. Profesor Isak zato širi oko sebe beskrajnu tugu i saosjećanje. To je život koji nestaje – a da se nije do kraja ostvario i postigao sreću za kojom je toliko čeznuo. Svojom metaforičnošću „Divlje jagode” se zbog svega toga preobražavaju od intimne Ijudske drame u poetsku baladu o prolaznosti, vremenu i životu koji se neprekidno obnavlja i traje bez obzira na ono šta će se dogoditi. Bergman ne želi čovjeka da zamijeni stvarima ili nekakvim objektivnim činjenicama te film tako komponuje da je u njemu taj subjektivni doživljaj nešto što je nezamjenljivo i bez čega se ne može. Uznemirenja koja u sebi rasvetljava Isak Bjorg nisu ničim spolja nametnuta. Podstaknuta su više snovima i unutrašnjim osjećanjima nego stvarnim razdobljima za rezignaciju ili tako vidljivu melanholiju. Bergman zato u komponovanju pojedinih scena, pa i cijelog filma, o tome vodi računa tako da je ovim uslovljena ne samo dužina pojedinih scena već i njihovo mjesto i značaj u strukturi. Izdvojio bih kadrove u sutonu, u toj pukotini između svjetova; kada jato ptica prelijeće iznad profesora dok on šeta šumom prilazeći kolijevci prekrivenoj bijelim čaršavima, a u drugom zvučnom planu ide kompozicija sa klavira. Ova scena podsjeća profesora što je možda trebalo biti u njegovom mladom životu, ali taj život, na njegovu žalost, nije doživio sa Sarom? Ovim kadrovima je omogućeno da utiču na promjene između sekvenci, još više, na sam intenzitet ove unutrašnje drame. Na režiji je stoga jedino da pazi da ta subjektivnost ne ugrozi suštinu filma, a to je put od emocija do istina. To ujedno znači da kamera mora biti neprekidno otvorena prema profesorovom doživljaju i da na adekvatan način svaki put pruži adekvatna objašnjenja snova i same realnosti. Rediteljevi stavovi i shvatanja nisu u spoljnim okvirima filma već su ugrađeni u Isakov doživljaj i učestvuju i u konstituisanju njegovih osjećanja i istovremeno ih analiziraju u njegovom prisustvu. Dok je primao nagradu za vrijeme ceremonije, razmišljao je o ovom danu i šta mu je sve ovaj proživljeni dan donio, nove utiske i nova osjećanja ispunjena mladim ljudima koji su ga okruživali. Zato film ne teži nikakvim neobičnim rješenjima niti se trudi da u bilo čemu protivurječi literarnoj tradiciji svog podneblja. Principi režije se zato i ne sagledavaju spolja već isključivo kroz odnos koji Isak ima sa samim sobom. Bergman ne mora da bude nimalo ekstravagantan da bi izrazio nešto što je tako nestvarno poput Isakovih snova. Realizam mu samo pomaže ali ne određuje proporcije izraza. Okviri filma zato nisu tako šturi da u njima ne bi bilo mogućnosti za slobodne i subjektivne sinteze. Autentičnost se ne postiže sasvim na početku već tek nagovještava da bi na kraju dobila svoje puno značenje.Profesor kroz svoje snove preispituje sebe i traži odgovor na usamljenost u razgovoru sa Marian. Ipak je on Marian, svoju snahu volio iako je ona prema njemu bila drsko i ponekad bolno otrežnjavajuće otvorena. Međutim, ona mu je govorila istinu a on je to cijenio. I, na kraju dana poželio joj je da brak sa njegovim sinom Evaldom uspije. Marijan ga je napokon prihvatila i zagrlila. Pozdravila se s njim i otišla za svojim životom. Film je zato i neobično živ i lišen svake doktrine. Jer to je iznova proživljen život. A to je upravo ova scena u kojoj se Isak oprašta od svojih najdražih pred spavanje neopterećen mišlju na to da li će doživjeti sutrašnji dan i šta će on za njega novo da znači. „Divljim jagodama” Bergman je obogatio ne samo svoj izraz već je podstakao i daljnja razmišljanja o protivurječnostima razvoja savremene filmske umjetnosti. Tradicija ne sputava intuiciju a još manje subjektivnost svakog istinskog reditelja. Veze se stoga ne uspostavljaju preko primjene zajednički usvojenih načela već kroz neposrednost vlastitog djela. Izraz je uvijek moderan ako je pravi, pa Bergmana ne uznemirava njegova mnogostrukost već se jedino pita – šta svako djelo sobom donosi. Zbog toga u svojim analizama emocija, njihovom razgolićavanju i potrebi za autentičnošću nikad se ne poistovjećuje sa psihologijom.


(Nastaviće se)

---