-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Loši uslovi na gradilištima, ali i prisilna mobilizacija, bili su neki od razloga i za pojavu dezertiranja iz brigada. Za beogradska gradilišta postoji podatak da ih je 1948. godine napustio svaki stoti, a 1949. godine svaki pedeseti brigadir. Ako se pođe od zvaničnog podatka da je Beograd 1949. godine gradilo 58.307 omladinaca, to znači da je gradilište tokom 1949. godine napustilo oko hiljadu ljudi. Dezertiranje je bilo najprisutnije u brigadama koje su prisilno mobilisane (kragujevačka oblast i djelovi Hrvatske). Na beogradskim gradilištima bili su zabilježeni i slučajevi poput prekidanja struje za vrijeme mitinga, desilo se i da su izgorele dvije barake, bilo je nagovaranja na dezertiranje, agitacije u korist IB-a. Ako ne sve, onda bar neke od ovih slučajeva treba pripisati otporu radnim akcijama. Pojava napuštanja gradilišta zadržala se i kasnije. Ako se pogledaju podaci za prva tri mjeseca 1960. godine, vidi se da je stopa napuštanja brigada ostala otprilike na navedenom nivou (iznosila je 1,3%). Tada je zvanično predstavljeno da su brigade napustili oni koji su očekivali da će na akciji da „curi med i mlijeko”. Česti razlozi osipanja brigada po dolasku na akciju, bili su njihov loš sastav ili pogrešna ubjeđenja u ono što ih na akcijama očekuje. Dobar primjer su beogradska i skopska brigada na pruzi Banja Luka – Doboj. U beogradskoj je bilo oko 100 ljudi iz svih krajeva zemlje, „niko ih ne poznaje niti postoje neki podaci o njima”, a oko petina njih je zatvorski kažnjavana. Slično je bilo i sa skopskom brigadom, s tim što je ovdje bilo dosta njih koji su došli da uče neki zanat, pa kada to nije moglo, otišli su kući. Inače, ova akcija je karakteristična i po pojavi napuštanja gradilišta zbog odluke da omladinci ne mogu zadržati odijelo i obuću kao što su to ranije mogli.

Na izgradnji autoputa 1963. godine bilo je i onih koji su došli samo zato što su mislili da će raditi tri sata dnevno, što će biti blizu Beograda, pa će poslije rada moći da odu do grada, i što su mislili da će dobijati kutiju cigareta dnevno. Na akciji „Sutjeska 1960–1962”, bilo je onih koji su došli, jer su mislili da idu na seminar ili na petnaestodnevnu akciju sa četvorosatnim radnim vremenom, pa je jedan dio njih napustio brigade. Ovi slučajevi pokazuju i da napuštanje radnih akcija ne mora biti pokazatelj odnosa prema akcijama, već prema radu. Jugoslovenska vlast je često oko sebe vidjela neprijatelje. Da li zbog toga ili zato što je zaista postojala i agitacija protiv radnih akcija, tek iz vremena mobilizacije omladine za izgradnju pruge Banja Luka – Doboj 1951. godine, ostalo je zabilježeno da su neprijatelji radnih akcija agitovali u Osiječkoj oblasti, koristeći parolu „Biće rat i nemojte ići na prugu”. U srezu Beli Manastir javljale su se vijesti da će na pruzi vladati glad i bolesti, dok su u Vukovarskom srezu „neprijatelji” ubjeđivali omladinu da će na pruzi dobijati samo pirinač i ništa drugo. Bilo je i vijesti da je omladincima sugerisano da se prijave na akciju, a onda je napuste, dok je u srezu Vinkovci zabilježen i slučaj prijetnje sekretaru mjesnog komiteta omladine putem pisma, u kome je stajalo da neće moći još dugo da sprovodi agitaciju za akcije, jer će ga „crna ruka povesti do groblja”. Razumljivo je što je odnos prema Informbirou bio jedno od najvećih političkih iskušenja, kako za učesnike akcija, tako i za njihove nadređene. Glavni štab autoputa je 1949. godine posebnu pažnju obraćao na odnos omladine prema ovom pitanju. Opšti zaključak iz avgusta te godine bio je da među studentskom i srednjoškolskom omladinom nije bilo značajnijih istupa u korist Rezolucije IB-a, mada su neke pojave ipak uočene.

Jugoslovensko rukovodstvo je nastojalo da omladinu sa radnih akcija po završetku njihove smjene na gradilištu prebaci u privredu (industriju ili rudarstvo). Na tome je toliko rađeno, da se slobodno može reći da je to bila i jedna od svrha radnih akcija i da su one posmatrane kao zgodan način za prebacivanje seoske omladine u rudnike i fabrike. Kada bi jednom došli na akcije, omladinci su bili podvrgnuti propagandi, kampanji, ubjeđivanjima da prihvate da poslije okončanja rada na akcijama počnu da rade u privredi. Za agitaciju među akcijašima korišćeni su i plakati, brošure, štampa i film. Dijeljenje brošure „Seoski omladinac u teškoj industriji”, kao da na najbolji način osvjetljava jedan od ciljeva ove akcije.


(Nastaviće se)