-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Kakve su prilike vladale na radnim akcijama i kakvi su bili uslovi života akcijaša? Živjelo se u naseljima (logorima), stanovalo u barakama, ustajalo se oko četiri sata, slijedili su smotra, jutarnja gimnastika, doručak, rad od oko 6 do 9 sati, pauza za užinu, a potom rad do oko 12 sati. Popodne je bilo ispunjeno političkim, kulturnim, obrazovnim i sportskim aktivnostima. Posebno u prvim godinama poslije rata radilo se uglavnom golom fizičkom snagom, dok je kasnije povećavano učešće mehanizacije. Kako se izrazio Batrić Jovanović, za prugu Brčko – Banovići, „nije se imalo ni iskustva, ni dovoljno sredstava, a naročito mehanizacije. Golom snagom, sa krampom i lopatom, ali sa ogromnim poletom, krenule su brigade I smjene da grade Prugu”. Pri probijanju tunela Majevice 1946. na pruzi Brčko – Banovići, ventilacija je bila jako slaba, vazduh zagušljiv, pa su mnogi omladinci padali u nesvijest. Slično je bilo i pri probijanju tunela Vranduk sledeće godine, na pruzi Šamac – Sarajevo. Generalni utisak je da su u prvim godinama poslije rata na radnim akcijama vladali prilično loši uslovi života i rada za omladince. Kasnije je situacija bila bolja, ali i dalje uz dosta problema. Izvještaji sa pruge Šamac – Sarajevo govorili su o dosta jadnim uslovima života graditelja. Komitet za zaštitu zdravlja vlade FNRJ morao je da zaključi da je higijena na pruzi bila dobra samo onda kada su vršene svakodnevne kontrole. Uvijek akutno pitanje vode rješavano je njenim hlorisanjem. Početkom septembra bez „veša” (košulje) na pruzi je bilo 25% brigadira, sa jednom košuljom njih 55%, a samo je ostatak od 20% brigadira imao 2 košulje. Brigadiri su ujutru umivali ruke i lice, po povratku sa posla umivali su se do pojasa, prije jela takođe su prali ruke, ali često bez sapuna, jer ga jednostavno nije bilo dovoljno. Noge su redovno prali uveče, a kupanje toplom vodom obavljano je samo tri puta mjesečno, što je, uz podatak o slaboj odjevenosti omladinaca, bio jedan od najboljih indikatora loših uslova života. Na autoputu uvijek akutan problem bila je voda. Stoga je Predsjedništvo Komiteta za zaštitu narodnog zdravlja u maju 1948. godine alarmiralo Predsjedništvo Vlade, upozoravajući da radovi na kopanju bunara napreduju veoma sporo i da će se desiti da se prva smjena vrati sa autoputa, a da nije stigla da koristi vodu iz bunara čije je kopanje počelo prije njenog dolaska. Do prve polovine maja 1948. godine na autoputu je bilo iskopano oko 80 bunara, ali radovi na njima nijesu bili dovršeni. Količine vode koje su dopremane autocisternama bile su dovoljne jedva za piće i kuvanje hrane, pa je kupanje bilo nezamislivo, a ponekad i pranje ruku. Zato je dolazilo do „gušanja” prilikom podjele vode, na primjer u kažnjeničkom logoru u kome se nalazilo oko 1.300 ljudi (u ovom logoru je iz nedovršenog bunara dijeljeno po pola litra vode dnevno po čovjeku). Iz Komiteta za zaštitu zdravlja, čak su navodili da je u istoriji velikih tehničkih radova teško naći primjer da je snabdijevanje vodom bilo toliko slabo, a mogućnosti za dobro snabdijevanje tako velike. Čini se da su veliki napori i stalni apeli ovog Komiteta ostajali bez većih rezultata i u narednim mjesecima, pa su u julu njihovi dopisi Predsjedništvu Vlade svjedočili o jednako jadnom stanju bunara, kuhinja i kupatila, tj. nužnika, ako je ovih poslednjih uopšte i bilo u nekom većem broju. Jedino što je u junu i prvoj dekadi jula 1948. godine urađeno na polju popravljanja sanitarno-higijenskih prilika, bila je izgradnja nekoliko kuhinja i nužnika od ter papira „koji propadaju, cijepaju se i neugledni su”. Istim problemom (kašnjenje u izgradnji bunara) bavio se i Privredni savjet 12. aprila 1949. I tada je uočeno kašnjenje u kopanju bunara, a i tamo gdje je bio posao kako-tako obavljen bunari su bili nedovoljno duboki, a voda u njima mutna. Da je voda možda bila i najveći problem na tadašnjim akcijama, pokazuje i to što je čak i 1958. godine na radnoj akciji autoputa Zagreb – Ljubljana, jedna trećina uzoraka vode poslatih na ispitivanje bila neispravna. Kada su brigadiri došli na akciju izgradnje centra na Sutjesci 1962. godine, dočekalo ih je svega nekoliko česmi sa izvorskom vodom. Kupatila sa tuševima nije bilo.


(Nastaviće se)

---