-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Izrada plana Jevremove nove kuće na Terazijama i praćenje njene izgradnje povjereni su tada čuvenom majstoru Karolu Arentu, koji je tu kuću osmislio potpuno u stilu njemačke arhitekture. Kada je postavljen temelj i dovučena cjelokupna građa, radove je najednom prekinuo knez Miloš jer nije bio pitan za dozvolu. Toma Vučić Perišić, tada nadzornik svih građevina u Beogradu, morao je knezu da podnese tačan račun predviđen za troškove izrade. Umjesto Jevrema, koji nije smio izaći pred brata, Vučić je molio kneza da se kuća „po započetom planu soverši”. Gradnja je nastavljena i trajala je godinu dana, ali je izazvala mnogo žuči u odnosu između braće. Porodica se u novu kuću uselila u jesen 1836. godine. Kuća je bila „prostrana i lijepa, s velikim sobama, toplim i bogato osvijetljenim miliherc svijećama. Na njihovom stolu uvijek je bilo raznih đakonija za posluženje i jelo”. U zasebnoj, prostranoj sobi, nazvanoj „učitelna vežbaonica”, Dimitrije i Hristina Tirol držali su časove njihovoj djeci. Kuća je na sprat imala prostrane balkone. Tada, po useljenju, petnaestogodišnja Anka započela je da piše svoj „Dnevnik”, vrijedan literarni i dokumentarni zapis o svakodnevnim zbivanjima u svojoj porodici, a naročito u vezi sa odnosima između Jevrema i Miloša, a završila ga je u istoj kući, ali u velikoj žalosti, opisujući smrt i sahranu svoje sestre Simke, 9. januara 1838. godine. […]

Jevrem Obrenović je u aktivnom političkom i kulturnom životu Srbije proveo 26 godina (1816–1842). Zauzimao je najviše civilne (upravnik četiri nahije, gradonačelnik Beograda, predsjednik Državnog savjeta, kneževski namjesnik), vojne (komandant Podrinsko-savske vojne oblasti u činu generala) i sudske (kao nahijski starješina) položaje koji su tada postojali u Kneževini Srbiji. Skoro godinu dana (1839–1840) direktno je, kao Namjesnik kneževske vlasti, a poslije toga posredno (1840–1842), uz kneza Mihaila, stajao na braniku dinastije, kao njena najistaknutija ličnost. Kada je politički pao, prognan je iz Srbije i nije dočekao da se u nju ikada vrati. Međutim, njegov dom u Beogradu, u blizini Dvora, po povratku Obrenovića na vlast u Srbiji (1859–1903), bio je ponovo najvažnija i najuglednija privatna kuća u Beogradu („predsoblje vlasti”). U njoj su odgajena čak i dva vladara – direktni muški potomci Jevrema i Tomanije Obrenović (Milan Obrenović IV i Aleksandar Obrenović V). Uz sve to, u njegovom domu su, kao za njegovog vremena, često, u kućnoj („domaćoj”) atmosferi, donošene najvažnije državne odluke prije njihove zvanične, službene objave (ministarska i druga činovnička postavljenja, brakovi iz političkog, dinastijskog računa, do samog izbora novog vladara), opet u cilju opstanka i učvršćivanja dinastije Obrenović. U tome su do 1868. godine glavnu riječ vodile „Gospoja Tomanija” i „Gospoja Anka”, a poslije Ankine pogibije za sve se morala pitati Tomanija. Ona je ucijenila generala Blaznavca da kako zna i umije („ako treba – sabljom”) na upražnjeni knežev presto postavi njenog četrnaestogodišnjeg unuka Milana, koga je sama gajila – rukom nesuđene kneginje, svoje unuke Katarine. Kasnije je, do njegove pete godine (koliko je poživjela), više ona nego njegovi roditelji, gajila i budućeg kralja – Aleksandra Obrenovića.[...]

Jevrem je preživio polugodišnji boravak u turskoj tamnici (1815), a kasnije je uspio da izbjegne čak tri politička atentata. Dva u 1825. godini spremali su mu beogradski Turci, a 1842. godine otkrio je zavjeru koju su protiv njegovog života spremali snaha Ljubica, rođeni brat Jovan i kneginjin brat Gaja Vukomanović. Vjerovatno je priprema za njegovo smaknuće bilo mnogo više, kao i prilika u kojima je mogao biti ubijen, ali za pomenuta tri atentata saznao je na vrijeme – i ko ih i gdje sprema. Međutim, saznanje o poslednjem pripremanom atentatu slomilo ga je u svakom pogledu – baš uoči sloma cijele dinastije (1842). U neuspjelom sprečavanju Vučićeve bune, koja je uslijedila, učestvovao je kao potpuno istrošen general i političar. Savremenik je zapisao da je tada, kada su mu donijeli odsječenu glavu jednog od kolovođa Vučićevih pobunjenika Milutina Garašanina (oca Ilije Garašanina), uperivši štap u nju, samo kratko i krvoločno proškrgutao zubima: „Ti, glavo filozofska...?!” Tada, kada se rušila cijela dinastija, samo trima riječima kroz zube podsjetio je na negdašnjeg Jevrema, koji je lako, vješto, ali svirepo komandovao u gušenju čak i većih i složenije organizovanih buna. Ali zato je od tih vremena pa do kraja života, i u izgnanstvu, bio uvijek dobro okružen tjelesnom stražom, „naoružanom do zuba”.


(Kraj)

---