Povodom stogodišnjice od rođenja Branka Ćopića, preksinoć je Društvo crnogorsko-ruskog prijateljstva „Sveti Đorđe” u svojim prostorijama, u Nikšiću organizovalo veče posvećeno liku i djelu ovog velikog pisca.
Govoreći o Ćopićevom književnom stvaralaštvu Milorad Durutović, profesor srpskog jezika i književnosti je rekao da uz rodonačelnika Jovana Jovanovića Zmaja, reformatore Aleksandra Vuča i Duška Radovića, Branko Ćopić je najvažnije ime naše književnosti za djecu.
– Takav status zaslužuje prvenstveno zbog svog prepoznatljivog humora, zbog sposobnosti da humor nijansira lirskim sredstvima, kako bi podizao emocinalno-vrednosni intenzitet smijeha. Ali, nije to jedini način. Ambivalentnost komike, makar u nekim Ćopićevim djelima, posebna je vrlina. Naime, Ćopićeva komika ide u rasponu od dobroćudnog do gorkog, ciničnog, melanholičnog smijeha. Drukčije rečeno, kada se Ćopić uzdiže na nivo djeteta njegov je humor bezazlen i nježan, a kada se spušta na nivo odraslog čovjeka humor postaje ironija, društvena kritika, satira. Sve se to dobro vidi, recimo, u Ćopićevoj najboljoj knjizi „Bašta sljezove boje”. Nije samo stvar u neobičnoj leksici i sintaksi, niti samo u umjetnički uspjelom transponovanju humora Ćopićevog rodnog podneblja, niti samo u anegdotskoj strukturi njegovih priča, niti o preuzimanju folkornih smjehovnih modela, koliko tu ima inventivnih rješenja, recimo komičnih inverzija u kojima dječak, istovremeno i pripovjedač, preuzima perspektivu starca, a starac, djed Rade, postepeno sklizne u perspektivu dječaka, kaže Durutović.
On je dodao da proslava sto godina od rođenja Branka Ćopića, raznim svečanostima i naučnim simpozijumima u okruženju, morale bi poslužiti kao podsticaj da se zaustavi zaboravljanje ovog pisca, kome su za života dva puta štampana sabrana djela.
– Nije zgore podsjetiti se da je bio jedini naš pisac čiji je dosije bio otvoren u tajnoj policiji i zatvoren čak nakon sedamnaest godina. To je vrijeme puno nejasnoća, paradoksa i ambivalentnosti. Povod da Ćopić doživljava takvu torturu bila je njegova čuvena jeretička priča objavljena 1950. godine, zbog koje su osude stigle i od samog Josipa Broza i Milovana Đilasa. Očigledno se Ćopiću, koji je nesumnjivo bio najveći pisac partizanske literature, nije moglo oprostiti to što se usudio da pokaže da i socijalistički realizam ide u pravcu urušavanja i to od samog tog političkog establišmenta. To je bila kritika čitave birokratije toga vremena. A, kao što vidimo, ništa se nije promijenilo ni do danas – poručio je Durutović.
Govoreći o humoru i satiri, kao prepoznatljivim svojstvima Ćopićevog djela, Radoje Femić, profesor srpskog jezika i književnosti, naglasio je da je on knez humora u srpskoj književnosti.
– Njegovo djelo izrasta iz vezanosti za zavičajni prostor s kojeg je ponikao, ali i za period ranog djetinjstva, koje je bilo neiscrpni tematski i idejni oslonac. Ćopićev humor je anegdotskog karaktera, nekada čak i šeretskog, zbog čega je i autor uživao ugled istinskog narodnog književnika - kazao je, između ostalog, Femić.
Odlomke iz Ćopićevih djela recitovale su studentkinje sa Odsjeka za ruski jezik i književnost i Odsjeka za srpski jezik iz Nikšića Mileva Kadić i Marija Janjušević.
U znak zahvalnosti studentkinja sa Studijskog programa za ruski jezik i književnost Milena Pićurić, uručila je skroman poklon Miću Peroviću. Urednik Tribine ,,Svobodijada” je Milica Bakrač, profesorica srpskog jezika i književnosti.L.N.