U svijetu primijenjene umjetnosti na balkanskim prostorima malo je žena koje se bave mozaikom u kamenu, jednom od najstarijih slikarskih izraza u istoriji civilizacije. Teška i zahtjevna tehnika koja od umjetnika traži znanje, duhovnu širinu, posvećenost, apsolutnu koncentraciju, ali i fizičku spremnost da se uhvati u koštac sa kliještima, čekićem i nakovnjem da bi od kamena stvorio umjetničko djelo češće privlači muškarce. Ali, uvijek postoje izuzeci.
Ne priznajući podjelu na „mušku” i „žensku” umjetnost, akademska slikarka Olivera Štrbac iz Beograda još na početku studija prepoznala je mozaik u kamenu kao tehniku kroz koju može najbolje da se izrazi. I nije pogriješila. Iza nje su brojne nagrade, kao i devet samostalnih i više desetina kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
- Sa mozaikom sam se prvi put srela kao student, na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i od tada ga kao tehniku nisam ispuštala – kaže Olivera Štrbac za „Dan”.
- Radim crtež i prevodim ga u mozaik, i dokle god budem imala izazove u kamenu, tu sam. Odabrala sam da radim sa prirodnim kamenom. On već ima svoju boju, ima ga svuda, a umjetnik tačno zna koja vrsta mu je potrebna za mozaik koji stvara.
● Gdje pronalazite kamen koji Vam je potreban za stvaranje mozaika?
- U kopovima, na stovarištima, u prirodi. Moja sreća je što imam izuzetne ljude koji obrađuju i poznaju kamen. Ljudi koji se bave kamenom su posebni, oni ga poštuju i koliko god da intervenišu na njemu, uvijek se trude da on ostane takav da može da bude vraćen u prirodu. Često mi se događalo da mi stigne mnogo veća količina kamena od one koja mi je potrebna za rad. Meni je lako da dođem do kamena, mislim da se kamen i ja nalazimo.
● Kako nastaju Vaši mozaici – uvijek iz skice koje se striktno držite ili ne?
- Ako radim jedan ciklus nije mi potrebna gotova skica, jer me crtež zatvara. Moji crteži su uvijek otvoreni, dopuštam kamenu da me vodi. Volim rasut kamen svuda, volim da mi je pred očima i on može da promijeni skicu. Ne volim nigdje ništa definisano. Kad bih radila striktno po skici, imala bih osjećaj da samo popunjavam polja, a tada za umjetnika nema izazova. Ovako, kada je skica samo naznaka, pružena je mogućnost da se stvari dese na pravi način, i to je ono što me drži u mozaiku. U vrijeme studija uživala sam u slikarstvu istražujući ga, ali je meni kao disciplina nedovoljno izazovna i spora. S druge strane, mozaik je tehnika koja provocira. U rukopisu mozaika možete da prepoznate karakter osobe.
● ...Ali i specifične životne situacije kroz koje umjetnik prolazi u trenutku stvaranja?
- Da. U nekim ličnim teškim trenucima jedini način da sačuvam svoju snagu bio je da ređam kamen. Disciplina i ponovljenost pokreta su me jačali. Kamen me je naučio disciplini, strpljenju, toleranciji, sazrijevala sam radeći. Mislim da ni u jednoj tehnici ne bih mogla bolje da se izrazim, a da toliko napredujem kao osoba koliko sam mogla u mozaiku.
● Kako znate kroz koji kamen će te najbolje prenijeti ono što osjećate i kada umjetnik prepoznaje da je mozaik završen?
- Kada sam pripremala ciklus „Žitije Bele”, opet u jednom teškom životnom periodu, znala sam da ću moći da je uradim samo kroz bijeli vjenčac i plavi tok, jer su jedino ta dva kamena mogla da odgovore na sve ono što je u duhovnosti, u pravoslavlju meni dalo svjetlost. Ništa drugo od kamena nisam mogla da prihvatim, i to se pokazalo kao pravi odgovor. Jedini način da mozaik prepustim javnosti je da nijednog trenutka ne osjetim da mu je potrebna neka intervencija. Tada prestajem sa radom. Ali, kad stavite posljednji kamen, shvatite da je ta slika već postojala, da su forme kamena koje definišete i stavljate zapravo već postojale. Tada i život shvatite na poseban način.
što osjećamo. To je jedini način da nekome pružimo ruku da ustane.
● Ko su, po Vašem mišljenju, naši najbolji mozaičari savremenici?
-Čuveni Boro Nježić, koji nas je nažalost nedavno napustio, disao je kroz mozaike. U njegovim radovima se vidi njegov duh, metafizika života koja je prikazana kroz jednostavnost forme. Olivera Gavrić Pavić i Vesna Karakaš ostavljaju snažan lični pečat kroz svoje radove. Akademski slikar Petar Vujošević, član umjetničke grupe „Ametist”, jako je cijenjen mozaičar, izuzetan čovjek, izuzetan umjetnik, neko ko je za mozaik uradio najviše u odabiru, u organizaciji umjetnika, izložbi, kolonija, predavanja na temu mozaika, kao i kroz škole mozaika za djecu. Kroz svoju posvećenost mozaiku Vujošević podiže svijest ljudi na poseban nivo.
S. MOLDOVAN


Riječi od dodira

Pripremate novu izložbu koja će na jesen biti prikazana u Galeriji „Progres”. Kakve radove će publika imati prilike da vidi?
- Riječ je o ciklusima crnih krugova. Konačno sam dozvolila sebi da ne stavim granicu u formatu. Već sam dogovorila dolazak djece koja su slabovida i slijepa, jer je mozaik taktilan, ima dodir i sa njim se može komunicirati na taj način.