Poznati hrvatski likovni umjetnik, skulptor Ante Marinović predstaviće se večeras od 20 časova publici u galeriji „Klub” Centra savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici. Uz Marinovićevu izložbu instalacija „Stabla”, u Perjaničkom domu na Kruševcu publika može pogledati i fotografije njegovih velikih skulptura u prostoru koju su postavljene diljem svijeta. Na otvaranju će, kao i na jučerašnjoj konferenciji za novinare, govoriti Ivana Sutlić Perić, ambasadorka Rerublike Hrvatske u Crnoj Gori i mr Nenad Šoškić, direktor CSUCG. Predviđeno je i da na otvaranju izložbe zapjeva klapa iz Marinovićeve rodne Vele Luke sa ostrva Korčula, kao i da se pojavi još jedan gost iznenađenja.
Direktor CSUCG Nenad Šoškić ističe da Marinović pripada najsjajnijoj liniji vajarstva u Hrvatskoj, a što ne čudi s obzirom na istorijsku i prirodnu uslovljenost podneblja kojem ovaj umjetnik pripada, a koje je vjekovima rađalo vrsne vajare.
- Kada smo organizovali ovu izložbu meni je u glavi bila priča o skulpturi uopšte na teritoriji bivše Jugoslavije. Istorijski gledano, ako kažemo da je Crna Gora zemlja slikara, nameće se da sa sigurnošću i nepogrešivo možemo reći da je Hrvatska zemlja vajara. A, Marinović pripada liniji najsjajnijih hrvatskih vajara – kaže Šoškić.
Hrvatska ambasadorka Ivana Sutlić Perić istakla je da po njoj umjetnost, kao potreba da se izrazimo na sebi najsvojstveniji način o onome što nosimo u sebi, sigurno će uvijek inicirati da posegnemo u svoja izvorištima. Zato ne čudi, što su mnoge Marinovićeve sklupture rađene u kamenu i drvetu, i što uvijek imaju i čine dodir sa njegovim zavičajem. Posebno je istakla činjenicu da se Marinovićeve skulpture nalaze na raznim i brojnim destinacijama u svijetu.
Umjetnik je s novinarima podijelio mnoge zanimljive podatke iz svoje biografije sa novinarima, a kako je rekao, u svijet umjetnosti uveli su ga rođak njegove majke slikar Petar Omčikus i njegova supruga Kosa Bokšan. Nakon života u bijelom svijetu, iskustava sa brojnih i različitih putovanja, velikog broja velikih skulptura u prostoru, vratio se u Velu Luku, gdje je počeo još kao mladić da gradi kuću. Kako je rekao, ona ga je čekala, i čekala, kao kakva udovica, da bi se nakon decenija ponovo tamo vratio, i kako kaže „sada tamo živimo „udovica i ja”.
Zanimljivo je da Marinović, ni nakon skoro 60 godina rada, kako kaže, ne može da definiše što je to umjetnost, niti zašto se njome bavi. Taj „virus”, usađen mu je s majčine strane, a nešto najbliže tome što je to umjetnost Marinović ovako opisuje: „iz te velike nepoznanice razvila se velika strast, i neopisivi razlog zašto se bavim ovim čime se bavim”.
Marinović ističe da je član borda međunarodne vajarske asocijacije kojoj je cilj da se cijela Planeta prstenuje skulpturama, a dosad je postavljeno preko 1.000 radova na različitim punktovima.
- To je ideja optimizma, djece cvijeća - da prstenujemo Planetu skulpturama. Odnosno, ideja je da se Zemlja prstenuje skulpturom - dobrotom, nekim drugim glasom, nekom drugom vezom koja nije glas baruta – kaže Marinović.
Na opasku Sutlić Perićeve da je umjetnost koliko pitanje srca, u istoj mjeri i pitanje razuma, Marinović kaže da po njemu glava uglavnom služi za manipulaciju.
- Da čovjek ima glavu i mozak ne bi kroz povijest činio ovakve piz... Ponavljaju se stvarno ružne, surove stvari. Po meni čovjek nema mozga. Po meni treba pronaći nukleus, arhetip instinkta, čudo za koje nema objašnjenja. Treba što dalje od mozga – ističe Marinović. Možda bi čak dobro bilo i da se „kontejner“ u glavi isprazni, i da svako jutro krećemo kao novi, čisti kao djeca.
Moderator predstavljanja hrvatskog umjetnika novinarima bila je Darja Marija Vuletić iz CSUCG.Ž.J.


Umjetničke prašume

Postavku u galeriji „Klub“ čini dugački sto sa 12 različitih stolica, i sa istim brojem blokova sa crtežima stabala, koja je, dodaje Marinović, počeo da crta prije 20-ak godina prilikom boravka u Švajcarskoj. Nacrtaće još jednu stolicu, na koju niko neće moći da sjedne.
- Toliko jako me je to obuzelo, da sam čak jedno vrijeme svaki dan crtao po jedno stablo, i to i sada činim. To je kao neka vrsta najdubljeg i najnejasnijeg zapisa meni – kaže Marinović, naglašavajući da nijedan crtež nije isti, i da je možda jedan od „najvećih prašumara”, a da je ta neobjašnjivost možda pitanje arhetipa.