Novi roman Nataše Žurić „Vječnost u plamenu”, privukao je pažnju publike i kritike, pa je tako dr Radenko Šćekić primijetio da nas autorka vješto, znalački, sa stilom i književnim talentom, vodi kroz dvije zanimljive i nadahnute priče. One se nadovezuju jedna na drugu, u jednom dahu sa stranice na stranicu.
- Prvi dio nosi naziv „Ulazi tugo” u kome je kroz lik Savke, mlade supruge i majke, opisana sva tragika žene u jednoj krutoj, patrijarhalnoj zajednici, gdje se „snaga kao oblak gonjen vjetrom, prividno vrati”. Teret koji mlada, tek stasala žena nosi na svojim krhkim plećima, kao nadničarka na tuđoj njivi „nadničari danima, za malo brašna i soli. Mora se, glad zavladala jer na bol je već navikla”, da bi obezbijedila egzistenciju svojoj porodici u vremenu gladi i nemaštine. Pakao od života koji ima od svoga muža neradnika i pijanice Nikole. Sakupivši poslednje atome dostojanstva, odlučuje se da napusti takav pakao i vrati se svojim roditeljima i započne potom novi život u gradu, „odajući da se u njoj krije mladost, željna smijeha”. Kroz lik Savkine majke prikazana je tipična, tradicionalna žena na selu, u tom malom svijetu, ona nije znala drugačije. Tu nije bilo mjesta suzama, samo ponosu ili sramu. Naviknuta vjekovima na težak život, kao na neminovnost – bilježi Šćekić. Dodaje da tragična sudbina Savke ostavlja čitaocima u drugom dijelu romana priču o njenoj kćerki Marici, i suprugu i ocu Nikoli kome je u amanet ostavljeno da bdije nad njom, jer, „pamte ova brda velike osvete, ali, najveće su one u oprostu”.
Iako je radnja smještena u sredinu `60. godina XX vijeka, uočljiv je očuvan tradicionalni kodeks u epohi komunističkog, novog čovjeka.
- Drugi dio romana, nosi simboličan naziv „Grobovi”. Koncipiran je kao nastavak prvog dijela i prati životopis Savkine kćerke Marice, uspješne studentkinje, a potom i ljekara. Opisana je i ljubavna drama Marice i inžinjera Alekse u Sarajevu. Nemoralni svijet Indire i Ksenije i zaštitnički odnos Nikole koji bdije nad kćerkom Maricom, koja ga nije nikada upoznala. Iako ovaj dio ima kraj sa pomiješanim emocijama, smrti i života, ipak pobjeđuje čista i prava ljubav. Autorka, je kroz ostale pozitivne likove i njihova imena (Nina i Nađa), pretočila elemente stvarnosti u njen imaginarni, stvaralački opus – bilježi Šćekić.
Mada su, kako primjećuje, vjekovima žene trpjele razne vrsta nipodaštavanja, segregacije, progona, kroz razne religijske forme, žena je sagledavana kao niže biće, a zabilježeni su i brojni primjeri fizičkog progona.
- Brojni autori su analizirajući patrijarhat kao sistem, zaključili da je žena u njemu reprezentovana kao Drugo, kao nebitno, neistorijsko, slučajno, žena je Drugi pol. Muškarac je reprezentovan kao ono nužno, istorijsko, on je subjekat i sama istorija. Kako je istaknuto u romanu: ,,Čovjek je bio samo prah, koji se vitlao kroz rađanje, stradanje, smijeh, plač, glad i jad, sitost i utjehu. Njegova putanja je bila zapisana prije njegovog rođenja, uklesana u krug života, kao kiša. Zemlja je od neba pila, nebo njome dojila. Tako je i ljudsko biće. Zemlja i nebo su jedina sigurnost koja ga strpljivo čeka” - zaključio je Šćekić.A.Ć.
)){kind=small}
