Četrdeset je dana od iznenadne smrti našeg prijatelja, izvanrednog pjesnika, proznog pisca, esejiste i novinara, Miodraga Miša Tripkovića.
Njegov svijetli lik, prvenstveno kao čovjeka, pa onda umjetnika, maga pisane riječi, ostaće u dubokom sjećanju svima nama koji smo ga poštovali i uvažavali, iskreno cijenili njegovo prijateljstvo i stvaralaštvo, nasuprot sujetnih nametljivaca, razbokorenih poetskih prerađivača, poetskih trubača, guslača, glasnih i preglasnih talambasa.
Mišo je bio pjesnik dobrote, ali i ljudskog zla, grijeha i zlobe, kako reče Dragan Pejović-Pejkan, s kim je desetak godina unazad, Mišo uglavnom sjedio i pio kafu, sa malo priče i dosta poštovanja prema nekim od njegovih iskrenih poštovalaca i prijatelja.
Bio je jedan i neponovljiv. Njega je nemoguće bilo imitirati i kao čovjeka i kao stvaraoca. Imao je taj Božji dar da svakog opiše po zasluzi, činjenjem ili prostaklukom. Njegov lik je neprevaziđen u svemu ljudskom, umjetničkom, društvenom...
Prelistavam, čitam, njegovu nažalost poslednju knjigu „Mastiljava lirika”, divim se, ali i žalostim, nisam stigao da napišen prikaz. Bolest je nekad brža od želje, htijenja...
Posmatram njegovu fotografiju, i ona je poetična. Čovjek pun čovječnosti i poetike i na fotosu je stamen i neprikosnoven, a poezija lirski mudra, što samo načitane i obrazovane ljude, može da učini besmrtnim, makar književnim opusom.
To dobro znam, iako, ponekad, nijesam bio prisutan hvalospjevima još mnogih naših izvrsnih poznavalaca njegovog djela. Pričali su mi drugi, jer njegova ćud mi nije dozvolila da mi sam ispriča o mnogo čemu. Ali, kao novinar, i drugar, saznao sam mnogo toga. Kad sam mu o tome govorio, samo se smješkao onako kako je samo on znao. Zagonetno, mudro...
Njegovu umjetničku ličnost i čovječnost poštovali su, uglavnom, umjetnici, nezlobni, nezavidni, nesračunati... Bratski odnos, sa nekima od nas, koji smo mu nešto značili, i poštovali ga, okarakterisali smo njegovu ličnost trajno u nama, njegovim saborcima u razgovoru, ponekoj primjedbi, a naročito razmjenjivanjima pogleda na umjetnost uopšte, njegovom osobenom smislu za iznenadni humor. Volio je da nam prenosi svoja iskustva iz dalekih zemalja, ili sa trotoara Titograda, potom i Podgorice, ali i iz Manastira Morače i njegove Đuđevine.
Ponekad je bio tih, nenametljiv. Ponekad bučno u pravu. Njegova kratkotrajna smirenost mnogima je pomogla da se ne uzdignu više nego što vrijede, da olako ne okarakterišu tuđe djelo, jer mu je filozofsko gledište to davalo za pravo.
Decenijama je privlačio pažnju umjetničkog i kritičarskog establišmenta širom Jugoslavije, potom Crne Gore i Srbije. Njegove pjesme, priče i eseje, pominjali su mi mnogi beogradski i pisci iz Republike Srpske. Ali, i ovdašnji prijatelji, govoreći da je svaki žanr kojim se bavio izazivao kod njih veliku pažnju i koncentraciju.
Zaista, Mišo je bio Erudita sa tananim osjećajem za svakodnevicu, za razbijanje fraza i besmislenosti... Često je znao reći: „Svaki pisac mora da bude ostrašćeni čitalac, a na filozofskim djelima se oštri um”.
Tačno. Piscem nas čini kombinovanje riječi i kako ih kombinujemo. Kad pišemo mislimo na uši. Zvuk je važan, pored vizuelnog. Preko sluha oštrimo riječ do tančina i tačnosti...
Mišo Tripković je to dobro znao. Smatrao je poeziju vrhom književnosti, naročito u onoj kojoj se uvijek napravi sukus misli, uma i muzike riječi. Jezik je otadžbina književnosti. Hajdeger bi rekao: „Jezik je kuća bića”.
U poslednje vrijeme Mišo je često govorio: „Dosta mi je dobošarskih ritmova, potrošenih kvazirima i metraže, bez melodioznosti i nijednog metafizičkog stiha. Oficiozan ton, uglavnom je, dio profila i stava nadripjesnika i umišljenih veličina”.
Miodrag Mišo Tripković, do poslednjeg daha ostao je čovjek, pun čovječnosti i čovjekoljubivosti, a najteže je biti čovjekoljubiv čovjek… Nadam se da i na nebu piše nebesku poeziju, a možda, umjesto u vrtu, „Angel mu peva na nebu”.
PIŠE: Veselin LAZAREVIĆ