Romantična komedija „Frenki i Džoni” nastala po tekstu američkog dramskog pisca Terensa Mek Nelija, a u režiji Tee Puharić, izvedena je na sceni Nikšićkog pozorišta. Predstava je nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta u Beogradu i Narodnog pozorišta Sombor, a igraju Sloboda Mićalović i Igor Đorđević, dok glas radijskog spikera pripada Milošu Obrenoviću.
Glavni junaci su dvoje usamljenih sredovječnih ljudi – nesigurna konobarica Frenki i kuvar Džoni, koji je upravo izašao iz zatvora. Prije dvije i po decenije je snimljen i istoimeni film sa Mišel Fajfer i Al Paćinom u glavnim ulogama, koji je preko noći postao hit.
Prema riječima Slobode Mićalović, komad „Frenki i Džoni” je koncipiran više kao romantična drama, nego komedija.
- Ovim komadom željeli smo da ukažemo na otuđenje i strah u emotivnim odnosima. Bojazan od ulaženja u vezu, brak, uopšte zaziranje od zbližavanja, jer nosimo ožiljke od prethodnih veza. Kada ste mladi, radite to intuitivno. Onda dođete u godine u kojima smo mi - trideset pet ili trideset šest. Tada je već potrebno mnogo više da bi vas neko zainteresovao. Prosto, u tim godinama potrebno je da se neko mnogo više potrudi oko vas. Već znate kako stvari funkcionišu. Znate da svaka veza počne lijepo, i da se uglavnom poslije završi loše. Prevazići to loše iskustvo i povjerovati u ljubav, povjerovati u to da ponovo može nešto da nam se desi, nije nimalo lako. Sa druge strane, ta usamljenost kojoj smo svi postali skloni vrlo je problematična. Dođemo u tu poziciju da više ne učestvujemo aktivno u životu, već da ga posmatramo. Zato smatram da su naši likovi, Frenki i Džoni, na kraju dvoje hrabrih ljudi. Uprkos lošem iskustvu usudili su se da zakorače opet u nešto novo, opet u nešto nepoznato. Na tome smo i ostavili kraj predstave. Ne možemo da kažemo da su živjeli srećno do kraja života. Ne. Oni samo imaju dobru podlogu da žive zajedno, kaže Mićalović.
Praveći poređenje između uloge u filmu i angažmana u pozorištu Mićalović ističe da je pozorište živa umjetnost, te da je na filmu moguće snimiti cijeli kadar bez partnera, dok su u pozorištu partneri uvijek osuđeni jedan na drugog.
- Pozorište je uprkos svojoj ljepoti surovo iz razloga što se uvijek vidi laž, vidi se da to nešto nije prošlo kroz glumca, a trebalo je. Pozorište uvijek, budi tu neku vrstu emocije. Ma koliko puta da izađete na scenu sa istim komadom, uvijek imate osjećaj da nešto nije bilo kako valja. Posebna draž duo drame je u tome da održimo pažnju i probudimo emociju kod publike. Publika nas osluškuje i ako ne dođe do razmjene energije kao da se nije dogodila, kaže Mićalović, napominjući da su imali sreću, što ih je reditelj pustio da dokuče neke nove nijanse i čari života.
L.N.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.