U besjedi na temu „Zašto su hrišćani srećni ljudi” protojerej-stavrofor Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije vjernicima okupljenim u Riznici Srpske pravoslavne crkvene opštine Kotor, sa puno primjera iz svakodnevnog života i uzora iz života apostola, mučenika, proroka, Bogorodice, Sv. Jovana Krstitelja, Sv. Save, Sv. Vasilija, Sv. Petra Cetinjskog, čak i Njegoša, te citata iz Jevanđelja, objasnio je šta je to sreća.
Svecima nije bio cilj da im „bude dobro”, kaže prof. Perović, sreća se krije negdje drugo, a ne u komforu, bezbrižnosti, bjekstvu od problema, ona se sastoji u „trpljenju onoga u čemu si i u rješavanju situacije u kojoj si”. Sreća je, zaključuje Perović, u susretu s dragim ljudima, susretanju u liturgiji, sa samim sobom i Gospodom u nama, a takvo sretanje - sreća je upravo Vaskršnji i svaki drugi post.
Predavanje je Perović bazirao na činjenici da riječi „sreća”, stanja koje opisujemo kao „srećan je”, koje je pak vezano za radost i prijatnost susretanja. Upitao je prisutne kakva lica vide kada uđu u crkvu – da li su to srećna, vedra i nasmijana ili namrgođena, stroga lica. Zatim je postavio retoričko pitanje da li onda srećnog čovjeka možemo prepoznati po tome što on nema nikakvih problema, ili po tome što je veseo, nasmijan, ili ima sva moguća dobra, sve mu ide od ruke i „neće ga metak”, ili onaj koga svi vole u društvu, koji ima razumijevanja kod drugih ljudi i nema nikakvih neprijatnosti. Odgovarajući na to pitanje, Perović je rekao da obično sreću doživljavamo kao odsustvo briga, kad smo zdravi mi i naši bližnji, ali to nije sreća, nego samo manifestacija sreće.
- Da li je Gospod Isus Hristos bio bez problema, uvijek vedar i raspoložen? Da li je imao sve što mu treba? Kaže, ptice imaju svoja gnijezda i životinje imaju glavu da sklone, a sin čovječji nema gdje glavu da skloni. To je govorio za sebe. Sve mu ide i neće ga nevolja - vidjeli smo kako se to završilo. Njegova trogodišnja propovijed među ljudima. Da li su ga svi voljeli? Čak i oni koji su išli za njim poslije njegovih malo težih riječi, bivalo je da su ga napustili. „Nema neprijatnosti” i „nailazi na razumijevanje” - e tek tu su se apostoli razbježali. U jednom momentu ostao je skroz sam, obrazložio je Perović i zaključio da je „post sretanje sa Bogom i čovjeka sa samim sobom, dok je susret sa Bogom ono najvažnije zbog čega postoje Crkva i naša vjera”.
- U Markovom jevanđelju 9. glava, dok Gospod stoji sa apostolima, dolaze fariseji, piše: „Zašto Jovanovi učenici, zašto fariseji poste, a tvoji apostoli ne poste?”, pitaju Gospoda. On odgovara: „Dok je mladoženja sa svatovima, svatovi ne poste, ali doći će vrijeme kad mladoženje neće biti pa će postiti”. To znači da je to stanje u kojem su bili apostoli, gdje je Gospod bio među njima, svrha ljudskoga života. Da se bude blizu Bogu da se sjedi pored Boga. Zato je naša liturgija, liturgija časne trpeze, liturgija tajne večere, liturgija gostoljublja. Da se svi okupljamo na jednom mjestu. Jedna žena mi je skoro na ispovijesti rekla: „Pa dobro, što ja moram dolaziti svake nedjelje? Zar nije Bog i u mojoj kući?” - Ma jeste, Bog je i u tvojoj kući. Ali, voliš li ti svoju djecu nedjeljom na ručku da vidiš makar jednom sedmično? E pa tako voli Bog da vidi sve ljude, a oni kad se okupe, može li biti šarenolikije društvo? Ne može. Jesu li to sve istomišljenici, istog socijalnog statusa, istoga pola, iste pameti, istoga obrazovanja? Nisu. Dakle, Bog voli upravo da nas vidi takve „šarene” kakve nas je napravio, kazao je Perović.
M.D.P.