Mladi reditelj Nikola Vučinić, student druge godine režije Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Nikole Vukčevića, upravo se vratio sa Kustendorfa sa nagradom „Bronzanim jajetom” za svoj kratkometražni film „Lumpen”. Riječ je o sedmominutnom ostvarenju u kojem ovaj mladi umjetnik iz Nikšića pod uticajem štrajkova plete priču o radniku i njegovoj želji da sahrani psa lutalicu. „Lumpen”, koji je napravio pod mentorstvom profesorke Marije Perović, prije Kustendorfa prikazan je na FF Herceg Novi, martovskom Beogradskom festivalu, Braća Manaki i još nekim festivalima.
– „Lumpen” je moj ispit sa prve godine. „Lumpen” govori o industrijskom radniku koji nailazi na mrtvog psa lutalicu i odlučuje da ga sahrani. U ovom filmu sam se bavio pitanjima radničke klase i propale industrije. Taj film ima lijep festivalski život, koji je krunisan ovom nagradom – naveo je on za „Dan”.
● Šta za Vas znači nagrada koju ste dobili na Kustendorfu?
– Ohrabrenje za dalje. I sam boravak na ovom festivalu i to što sam ušao u selekciju mnogo mi znači, jer je za jedno kratko vrijeme utihnula svaka sumnja i preispitivanje koje prati sve što radim u vezi filma. Taj festival je fantastičan, i utisci su sjajni.
● Imali ste priliku da se susretnete sa izuzetnim filmskim stvaraocima poput Sorentina, prisustvovali ste njihovim radionicama u Drvengradu. Da li za kratak period koliko je trajao festival ima prilike da se nešto nauči?
– To jeste i najbolja stvar na ovom festivalu – da spoji mlade autore koji još uče, sa stvaraocima koji su već ostvareni, koji su u samom vrhu svjetske kinematografije i prave fantastične filmove. Radionice su mjesto gdje možete da postavljate pitanja koja su vam važna. Kustendorf je jedan mali intimni festival, na kojem su vam ljudi dostupni u svakom momentu. Privilegija je biti tamo i slušati ljude poput Sorentina, Kusturice...
● Tema radničke klase koja nevoljno propada u okolnostima potpuno ruinirane industrije intrigira gotovo sve reditelja kod nas, pa i regionu, zar ne?
– Prirodno je da ako pretendujete da se bavite kreativnim poslom posmatrate ono što vas okružuje i reagujete na to. Scenario za ovaj film se razvijao potpuno prirodno, kao ispit, u prvom semestru prve godine. To što su se u to vrijeme odvijali radnički štrajkovi na sve strane kod nas, što su ljudi spavali ispred zgrade Vlade inpirisalo je na pisanje scenarija. Meni je to što se dešavalo tada djelovalo kao vrlo surovo oduzimanje dostojanstva jednoj čitavoj generaciji ljudi. Vjerovatno je to uticalo da se bavim ovom temom. A, inače, u vizuelnom smislu industrijski prostori su me uvijek fascinarali. Dakle, i sa tog vizuelnog aspekta me je ta priča privlačila. Nekako, te dvije stvari su se spojile – priča koju sam želio da ispričam, prostor koji sam htio da smjestim u tu priču su se nekako objedinili i tako je snimljen „Lumpen”.
● Moglo bi se reći da je „Lumpenu” ubjedljivost svojom izražajnošću dao i glumac Momo Pićurić?
– Pored izuzetnog Moma Pićurića tu je i druga uloga, Lara, pas koji je glumio da je mrtav.
● Snimili ste film koji bi se mogao okarakterisati kao angažovani film. Da li mislite da je to zadatak filma i umjetnosti?
– Sve zavisi od toga kako čovjek doživljava film. Za mene je film umjetnost prije svega i prirodno je da reagujete na stvarnost i stvari koje vas okružuju, da se bavite svojim vremenom i pitanjima koja vas interesuju. Nemam neku veliku zabludu da ću ovim filmom promijeniti svijet, ali sam imao potrebu da postavim neko pitanje i na moj način tretiram ono što me u tom smislu zanimalo.
● Da li su se Vaši planovi promijenili s obzirom na uspjeh koji ste postigli?
- Moja trenutna preokupacija je da završim akademiju i da dvadesetogodišnji proces školovanja konačno prestane. Sa šest godina sam upisao osnovnu školu, a sa 26 i dalje studiram. Poslije toga svakako je to film. Pozorište me nikad nije zanimalo. Nadam se da će se moja karijera razvijati u pravcu filma.
● Sa Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju poslednjih godina izašlo je nekoliko veoma talentovanih i ozbiljnih mladih reditelja?
– Pojavila se jedna nova generacija ljudi koje predvode Dušan Kasalica, Ivan Salatić, Senad Šahmanović, Branislav Milatović i druge kolege, koji su svojim filmovima obišli sve značajnije festivale i osvojili niz značajnih nagrada. Tako da se stvarno nešto dešava uprkos svemu – svim (ne)uslovima od kojih ta akademeija pati. Događa se nešto, pomjera se nešto. Pa i to što je osnovan Filmski centar je velika stvar i to što je na njegovom čelu jedan sjajan čovjek, tako da generalno mislim da se stvari odvijaju u pozitivnom pravcu i da ima razloga za optimizam kad je riječ o crnogorskom filmu.
● Mnoge stvari promijenile su se kada su mali i veliki ekran u pitanju. Kao da se filmska umjetnost seli na male ekrane. Uostalom, i na Kustendorfu je bilo riječi o tome.
– Brojna velika glumačka imena su prešla na televiziju, a za njima su krenuli i veliki reditelji. Pojavile su se i nove platforme kao što su Netflix i Amazon. Svakako da se stvari mijenjaju. Zavisi od toga da li ste optimista ili pesimista, prvi kažu da to film evoluira i da te stvari ništa ne mijenjaju, a pesimisti tvrde da za deset godina kinematografija neće biti ista. Film jeste bioskopska umjetnost ali evolvira, adaptira se. Lično smatram da to ne može značajnije da ga ugrozi i promijeni nego što je on sad primijenjen. Jer u ovom trenutku komercijalna kinematografija je predominantna i prostora za ono što zovemo nekim drugačijim filmom ima samo na festivalima. U suštini samo se distribucija mijenja. Svako vrijeme donosi nešto svoje. Ali, mislim da i danas imamo fantastične autore i da možemo od filmske umjetnosti očekivati u buduće velike stvari.
S.ĆETKOVIĆ


Samo film i ništa više

● Imate li neki filmski san? Što bi ste željeli da snimite prvo kad završite fakultet?
– Želim ono čemu se nada svaki mladi reditelj – šansi da snimi dugometražni film. Da to bude na vrijeme i da mi se stvari razvijaju prirodno, na jedan lijep način. Želim da ostanem u svijetu filma, da mogu da živim od filma i da svoju karijeru gradim na filmu.