Likovni program 32. Grada teatra, koji nam je ovog ljeta upriličio nekoliko događaja - izložbu „Ikone”, kontroverznih ruskih umjetnika Arsena Savadova, Dmitrija Gutova i grupe „Electroboutique”, tematsku izložbu „Mediteran u djelima crnogorskih slikara”, sa radovima velikana kao što su Milo Milunović, Petar Lubarda, Pero Poček, Filo Filipovoć..., predstavio je publici i crnogorsku vajarku Maju Čakalović.
U Crkvi Santa Marija započela je izložba „Secta Tempus”, „Trag vremena”, koju čini tridesetak radova poznate umjetnice iz tri ciklusa, koji su nastajala unazad nekoliko godina.
Kako je na otvaranju istakao profesor Aleksandar Čilikov, konsultant ovogodišnjeg Likovnog programa, poslije tematske izložbe on se rukovodio idejom da se u prelijepom enterijeru Santa Marije organizuje samostalna izložba, a da ona ima veze sa lokalitetom Budve, njenim Starim gradom i Mediteranom, i odmah se, bez ikakve dileme, odlučio za radove mlade vajarke iz Bara Maje Čakalović.
– Ona nije samo vajarka, nego umjetnica širokog spektra interesovanja, nismo imali mogućnost da ovdje izložimo i njene slike, koje po umjetničkom kvalitetu sigurno ne zaostaju za njenim vajarskim radovima. Razmišljajući o konceptu Majine izložbe, našli smo se zajednički na tome da ona bude sastavljena selektiranjem tri manja ciklusa, pošto ona ima običaj da radi u ciklusima. Jedan je „Štit”, drugi ima naziv „Knjiga”, treći „Nakit”. Mislim da je ta simbolika toliko jasna – štit nije samo ratnički eksponat, jer se mi čitavog života štitimo od nečega, da ne pominjem koje sve vrste zaštite postoje, knjiga je simbol znanja, pismenosti, a nakit je ta ljudska, urođena potreba čovjeka. Međutim, u ovim radovima i u tom konceptu koji je vrlo složen, postoji jedan čudan lični personalitet, znači neka intimna, personalna simbolika, o čemu bi autorka vjerovatno mogla bolje da govori od mene. U nekoj mojoj percepciji, Majini radovi bi se mogli višestruko tumačiti: mi se nalazimo u Crkvi Santa Marija, u jednom drevnom hramu, imamo izložene štitove, i ako se vratimo u prošlost hrišćanskih hramova, oni su bili mjesto zaštite i za uboge, i za bogate. Imamo knjige, opet, ako se vratimo prošlost, hrišćanski hram je bio centar pismenosti i književnosti, ako pomenemo nakit, ništa nema raskošnije u oblasti umjetnosti i nakita, kao riznice starih manastira. Tako je koncept ove izložbe povezan sa i hramom kao institucijom, koja je za mene, kao istoričara umjetnosti, najelitniji i najreprezentativniji duhovni prostor. Ako govorimo o umjetničkim kvalitetima Maje Čakalović, ona je od stručne kritike davno zapažena kao jedna od rijetkih umjetnica koja koristi simbole iz prošlosti, antičke, srednjovjekovne, i transponuje ih u modernu umjetnost na vrlo originalan način, bez ikakvih lažnih simbolika, ispraznih alegorija, ili nekih direktnih replika s kojima smo imali prilike da se susrećemo u nekim umjetninama. Ono što mene pored ideje, pored motiva u njenoj realizaciji frapira to je tehnička virtuoznost. Na nekim od ovih radova možemo da kažemo da je ono djelo ruku jednog virtuoza. Moja koleginica Ljiljana Karadžić, likovna kritičarka, dobro je zapazila da se umjetnički eksponati, umjetnički proizvodi Maje Čakalović nikako ne mogu tretirati kao neka djela primijenjena umjetnosti, to su apsolutno intimni, personalni umjetnički radovi i objekti – rekao je Čilikov.
A.Ć.

Specijalno kreira svoju haljinu za izložbu

Čilikov ocjenjuje da je vrlo interesantan gest mlade umjetnice, a to je da ona ima običaj i da specijalno kreira svoju haljinu za svako otvaranje svoje samostalne izložbe, što i njenu odjeću praktično čini dijelom izložbe.
„Secta Tempus” je i posljednja izložba Likovnog programa ovogodišnjeg Grada teatra, i biće otvorena do 29. avgusta, a kako je izjavila autorka, svaki njen ciklus je značajan zbog materijala koji je upotrijebila (drvo, metal, terakota…).
– Najčešći motiv kroz moje radove je „Štit”, tretiran u istoimenom ciklusu, koji, kao predmet izvađen iz svog konteksta stvara alegoriju i predstavlja zaštitu intelektualne misli, ideje mudrosti i umjetnosti. Za mene kao umjetnika taj motiv može predstavljati i jedan poseban unutrašnji psihološki mehanizam odbrane, „štita” od stvarnosti, koji je svima nama potreban. Bavim se i temom nakita, što je dio ciklusa „Nakit-iskopine” i nastojim da pokažem splet različitih, a opet sličnih stanja iz prethodnih radova, a na izložbi pokazujem i dio skulptura iz ciklusa „Knjige”, koji je započet u ovoj godini.