Ona je glumica koja plijeni otmjenošću. Takva je i dok tumači lik Koko Šanel u zrelim godinama. Za Radu Đuričin je jako uzbudljivo to što se poslije mnogo godina, u zgradi koja je u vrijeme Napoleona bila pozorište, a sada je hotel „Cattaro” u Kotoru, prva igra baš predstava „Mala crna haljina” u kojoj igra sa Vjerom Mujović.
Prije par mjeseci je takođe gostovala u Kotoru, ali sa Tanjom Bošković u komadu „Primadone” koji su igrale u Kulturnom centru „Nikola Đurković”.
Fascinirana je salom u hotelu „Cattaro”. Prostor koji okuplja do sto ljudi je idealan za igranje kamerne predstave, koja zahtijeva komunikaciju sa publikom.
– Publika je bila izuzetna, divna, moja komunikacija sa njom je bila takva da sam baš zadovoljna – svako kome sam se obratila pogledom, uzvratio je to na najljepši mogući način. Volim te naše „male predstave”. Prije par godina smo Vjera Mujović i ja napravile predstavu „Čovjek čovjeku” od priča velikana srpske književnosti, u koju je uključen Ivo Andrić, Branko Ćopić, Momo Kapor, Milovan Danojlić, Isidora Sekulić, i sa tom predstavom i dalje gostujemo, pošto su veoma emotivne, božanstvene priče koje sam izabrala. Kao i priča o Koko Šanel, te priče su potrebne da se takođe pojave pored „velikih predstava” sa mnogo glumaca u velikim pozorištima, na velikim pozornicama. Ljudi žele neki blizak kontakt sa onima koji im pružaju neke lijepe sadržaje. To smo osjetile sto puta i zbog toga se radujemo što smo imale prilike da tako nešto doživimo i ovdje u divnom hotelu „Kataro”, kaže Rada.
• Koliko su za Vas bili inspirativni lik i djelo Koko Šanel?
– Koko Šanel je ličnost koja za mene spada u grupu onih kojima se bavim godinama u mom profesionalnom radu. Još kao djevojčica, sjećam se, počela sam u gimnaziji da čitam Černiševskog i neke druge ruske pisce, u to vrijeme aktuelne, gdje se jako mnogo govorilo o emancipaciji žena, o tome koliko je važno da žene budu svoje, slobodne i da mogu paralelno i zajedno sa muškarcima da napreduju u tom društvenom i u ličnom životu. To je nešto što u meni počelo da živi prije strašno mnogo godina, a poslije kad sam došla u Beograd, kad sam počela da se bavim ovim mojim poslom, onda je isto tako u to vrijeme `70-ih, `80-ih godina bio taj važeći trend, kada se mnogo govorilo o potrebi da se osvijestimo, o emancipaciji jednih i drugih, muškaraca i žena podjednako, kako bi ovaj naš zajednički život bio humaniji. Baveći se tim pitanjima položaja i odnosa muškaraca i žena, poslije toga sam zajedno sa jednom grupom ljudi (među kojima je prvi bio Dragan Kljajić, nažalost, nije više živ, on je bio profesor na pozorišnoj akademiji), radila seriju „Ženski rod – muški rod”, uradili smo desetak emisija na TV Beograd. To je bila ozbiljna studija, feministička serija sa jednim pogledom na te stvari kakav sam ja zastupala i oni sa kojima sam radila, a i mnogo onih koji su nas gledali. Poslije toga sam pronašla tekst Erike Džong „Strah od letenja”, koji se tačno uklapao u ovo, jer ona se bavila tom intimnom sferom našeg života, koja je bila tabu tema za žene u prvom redu. Od tog njenog romana napravila sam adaptaciju i sa tom predstavom sam obišla cijelu Jugoslaviju, bila sam i po Primorju, u Crnoj Gori, imam velike i značajne uspomene vezane za to kako su se ljudi otvarali, jer ja sam poslije tih predstava pravila i diskusije sa ljudima. Uključivala sam i psihologe, sociologe, bile su to veoma značajne diskusije. Nikad neću da zaboravim kad sam jednom na Kipru, poslije više godina srela osobu koja mi je rekla: „Vi ste mi otvorili oči na toj predstavi da promijenim svoj život”. Nisam joj ja promijenila život, ali sam doprinijela nekom malom mrvicom da se pokrenu stvari i da postanu jasnije onima koji hoće da nešto promijene u svom životu. Onda sam radila Darija Foa i Franku Rame (osnivači pozorišne trupe koja je razvila ljevičarsko političko pozorište), to su sve bili razni monolozi vezani upravo za ta pitanja. Najveći projekat koji sam uspjela da stavim na repertoar i poslije je pravljen televizijski film, „Gospođa Kolontaj” Agnete Plejel, švedske spisateljice, o prvoj ženi koja je bila ambasador, izuzetno kulturna žena, sa znanjem nekoliko jezika, u Lenjinovoj vladi se zauzimala i pisala o tome koliko je važno raditi na emancipaciji muškaraca i žena, na humanizaciji odnosa...
• Kako se u sve to uklopila Koko Šanel?
– Koko Šanel je sad za mene samo jedna u nizu tih žena, kojima sam ja željela da se oni koji slušaju i gledaju zamisle i da nešto mijenjaju u svom životu, ako smatraju da je potrebno, da im dam neku snagu preko tih primjera, da im dam vjeru da može da se nešto promijeni. Zaista, kada pogledate svijet posljednja dva-tri vijeka, vidite da je najveći napredak upravo emancipacija žena, jer one su bile u katastrofalnom položaju. Promijenilo se jako mnogo, iako ima još mnogo štošta da se mijenja.
Ne sumnjam da će se napor i borba nastaviti, to je uvijek malo gore, malo dolje, ali ne može da dođe do stopiranja zauvijek. Dešavaju se stvari koje ne bismo željeli, najužasnije stvari, ali sve to će proći. Ako smo osviješćeni, mi smo kao ljudi obavezni da se borimo protiv toga, da svi svojim djelovanjem doprinosimo tome. Možda će to što radimo doći jednoga dana u ruke nekoga ko će imati više sreće, jer to ne zavisi samo od naših htijenja.
• Kako ste doživjeli rediteljsko rješenje Nataše Radulović da kroz dualizam ličnosti prikaže lik Šanel?
– Kroz dva lika mi prikazujemo jednu osobu – Koko Šanel. Nekad se ona saglašava sama sa sobom, nekada je u sukobu sama sa sobom, tu ima raznih ličnosti, a mi smo se odlučili za dvije. Taj pristup je zanimljiv, rafiniran, omogućava nam da konciznije govorimo o mnogo stvari iz njenog života. Taj pristup autorke teksta Vjere Mujović prvenstveno je bio vezan za slobodarstvo, za želju Koko Šanel da bude slobodna i svoja, da oslobodi druge. Izuzetno je dobar taj pristup da na ovakav način prikažemo složenost tog lika, pri čemu smo uputile i publiku da preispita sebe i svoje slojevitosti ličnosti. Vjera Mujović se potrudila da pored scenografa Aleksandra Veljanovića i kompozitora Rada Radivojevića, animira i modnog dizajnera Igora Todorovića, majstore za šešire kuće „Ercegovac” i za rukavice- Evicu Milovanov, da i oni postanu dio ovog projekta. Mislim da je to i za njih bila neka radost i satisfakcija da se pojave u komadu „Mala crna haljina”.
• Da li je današnjim glumicama koje kreću putem umjetnosti teže da se izbore za svoje mjesto pod suncem?
– Zavisi ko je kako sebi život „isplanirao”- onaj ko ima velike zahtjeve biće mnogo nezadovoljniji od onoga ko je spreman i na mali korak i da bude time zadovoljan.M.D.Popović

Feminizam za humanizaciju

-Nemojte da bježite od riječi „feminizam“, to ne znači „protiv muškaraca“. To je glupost, neistina, laž, jer i muškarac može da bude feminista isto tako kao i ja - žena, da ide „pod tom zastavom“, pod kojom je mnogo učinjeno. Uvijek, u svakom pokretu, političkom, ovakvom ili onakvom, ima zastranjivanja i odlaženja u nešto sa čim se totalno ne slažem, ali to ne znači da treba da zaboravimo na ono dobro što je učinjeno u ime feminizma. Ako kažem za sebe: „Ja jesam feminista“, znači ja sam neko ko se zalaže za humanizaciju odnosa muškaraca i žena, a ne za „nekog protiv nekoga“. Naprotiv – za jedinstvo, za dobrobit, za napredak, za ono što je pozitivno.

Dobre uloge za glumice „trećeg doba”

• U kojim predstavama još možemo da Vas vidimo?
– Imam nekoliko predstava na repertoaru u Beogradu. Upravo smo paralelno sa „Koko Šanel” radila jedan jako lijep, prijatan, divan komad, koji ima više slojeva. To je komad „Šuplji kamen” poznatog ruskog pisca Nikolaja Koljade, koji Branka Petrić, Ljilja Stjepanović, Lane Gutović, ja i jedna mlada glumica Katarina Marković igramo u Bulevaru revolucije na velikoj sceni „Vuk Karadžić”. Mogu vam reći da ćete biti vrlo dobrog raspoloženja ako budete došli da gledate to, ima i melanholije Čehovljevske u tome, ali je vezano za treće doba, kome pripadamo ja, Branka i Ljilja. Isto tako, svi smo u potrazi da imamo pravo, iako smo u „trećem dobu” da živimo punim životom, da se zaljubljujemo, tako da smo se sve tri „zaljubile” u Laneta Gutovića. Imamo lijepe uloge, što se rijetko dešava da glumicama u našem dobu neko napiše tako dobre uloge, pa smo se sve tri baš veselile tome. Nadam se da ćemo i sa tim komadom, koji me je ozario, doći u Kotor, jer sam presrećna što igram u njemu.