Pjesnik Ljubisav Bjelić nedavno je čitalačku publiku obradovao novom poetskom zbirkom „Čekajući rasvit”, koja je objavljena u izdanju beogradskog „Delta presa”. Bjelić je do sada, između ostalih, objavio i zbirke „Prognan kamen”, „Uprijesno vrijeme”, „Sađenuto suzilište”..., a pošto je, kako kaže, „premašio deset knjiga”, sljedeći projekat ticaće se izbora iz njegove poezije. Bjelić za „Dan” govori o svojoj najnovijoj zbirci, motivima, inspiraciji, planovima...
Šta je to što Vašu najnoviju zbirku čini različitom od prethodnih?
-Zbirka „Čekajući rasvit” je svakako zrelija u odnosu na prethodne moje zbirke. I to je dobro znati. Važno je da se umjetnik nadograđuje, da konstantno radi na sebi i svojoj poeziji. Nepromijenjen čovjek, nepromijenjen pjesnik, je nezanimljiv.
Šta Vas tjera na pisanje?
-Na svijetu postoje dvije vrste pjesnika: oni koji žele da pišu i oni koji moraju da pišu. E, ja pirpadam ovoj drugoj grupi, dakle, onima koji moraju da pišu. Ljudi koji moraju da pišu jesu osobe koje ne pristaju da aminuju nametnute društvene tokove. Pjesnik je savršeno svjestan da ne može ništa promijeniti, ali ali je on taj koji mora da ukaže. Dakle, ključno je da mora, pa otuda i to moranje.
Uprkos svemu, čini se da je epika izvor sa kog napajate sopstvenu poeziju?
-Epika je, da se „epski” izrazim, stožina oko koje je sađenuta sva naša kultura. Odreći se nje, odričemo se sami sebe. Ne možemo pisati epsku poeziju, ovo nije njeno vrijeme, ali ne treba ni isključiti mogućnost da će ponovo doći vrijeme za nju. Vjerujem da će doći vrijeme kada će se cijeniti postulati epske poezije, moral, etika, čast, junaštvo, poštenje, sloga... Ukoliko ono ne dođe, potrebno je da u neku škrinjicu zakopamo epsku poeziju, i to ne samo nju, već i naše ime. Možda neko pokoljenje bude stvoreno za nju.
Kako Vam izgleda savremena književna scena?
-Iskreno, ako pogledamo književnu scenu na srpskom jezičkom području – nikad bolje! Književnost nije bila nikada liberalnija do sada. Takođe, moram spomenuti i mlade ljude: Miljana Nikolića, Radoja Femića, Milorada Durutovića, Miljana Živkovića i druge, kojima, prosto, treba „kapu skinuti”, jer lišeni svih privilegija uspijevaju da se pozicioniraju zahvaljujući isključivo sopstvenom kvalitetu i radu. Kada se susretnem sa stvaralaštvom i radom ovih mladih ljudi, uživam u ubjedljivosti njihovih riječi. Ja njihovim riječima vjerujem. Generacija ljudi kao što su oni savršeno shvata vrijednost knjige. I to je još jedan razlog zbog koga vjerujem u budućnost knjige i čitalaca.
A knjige kao materijalne forme?
-Svaka čast tehnici, ali ona nema miris. Za uspomene ne postoji novac!
Pjesnička druženja...
-Druženje sa pjesnicima istinska je privilegija svakog mladog čovjeka željnog znanja. Imao sam tu sreću da se od djetinjstva družim sa Momirom Vojvodićem, Jovanom Dujovićem i Mišom Tripkovićem. Vremenom, druženje sa njima više nije bila privilegija, to je bio putokaz i proces stvaranja jednog novog pjesnika. I sam Momir, smatrajući me svojim nasljednikom, što se moračkog pjesništva tiče, polagao je nadu u to da ću biti dostojan njegovog druženja. Od tada se trudim da naše druženje ne izdam.
Kakvi su Vaši planovi na polju pjesništva?
-Vrijeme je da uradim neki izbor iz poezije, jer sam „premašio” onaj broj od deset zbirki. To je sljedeći projekat... Takođe, jedan period posvetiću promovisanju svoje najnovije zbirke „Čekajući rasvit”. Ona je već promovisana u okviru „Purgatorija” u Tivtu, a očekuju me promocije u Nikšiću, Podgorici i Beogradu. Beogradska promocija biće održana u okviru Međunarodnog sajma knjiga 26. oktobra, na štandu „Marko Miljanov”.
A.Ć.

Biografija

Hadži Ljubisav Bjelić Morački rođen je 1972. godine u Kolašinu. Školovanje je započeo u rodnom mjestu, a nastavio u Podgorici, gdje i sada živi i stvara. Autor je nekoliko knjiga poezije, među kojima svakako posebno mjesto zauzimaju zbirke: „Vojvoda Šujo Karadžić”, „Heroj odbrane Miroslav Božović”, „Moračke strune”, „Plač gusala”, „Prognan kamen”, „Uprijesno vrijeme” i „Sađenuto suzilište”. Član je Udruženja književnika Crne Gore.