Naš poznati satiričar i aforističar Velizar Radonjić osvojio je treću nagradu na konkursu za najbolju kratku satiričnu priču „Nušićijada 2018”. Radonjićeva satirična priča je po izboru selektorke Rade Karanac ušla u izbor od osam naslova koji su ušli u zbornik „Činija smeha”, koja je ove godine promovisana na devetoj „Nušićijadi”. Naš sagovornik ističe da je svaka nagrada, pored priznanja da ste napravili nešto vrijedno, istovremeno i podsticaj. Nagrada na „Nušićijadi” ima posebnu težinu, kaže on. Ona je više od nagrade i više od priznanja.
„Nagrada na „Nušićijadi” obavezuje da ne obrukam Nušića i da se ne obrukam pred njim”.
– Satiričari su ljudi koji imaju duha. Ne tražite od nas da imamo i dušu. Ne ljutite se na nas ako vam se ne sviđa satira koju stvaramo. Ni nama se ne sviđaju pojave koje su nam bile inspiracija za stvaranje satire. Satira i nastaje zbog toga da bi, na jedan malo drugačiji način, ukazala na naše slabosti, sa željom da popravimo svijet kako bi bio ljepše mjesto za život. Za pravu satiru ništa nije sveto. Čak ni Sveto pismo. Zato, ponekad, poštujući Nušićeve principe da izazovem smijeh i praštanje, dozvolim sebi slobodu da podvrgnem sumnji i neke poruke koje su vječne i nedodirljive, dajući im neku drugu dimenziju: „ljubi bližnjega svoga, reče Bog, i stvori Kaina i Avelja”. Imajući u vidu da je čovjek čovjeku Kain, još od samog Postanja, završio bih porukom da, ako hoćemo da budemo bolji ljudi moramo učiti da praštamo jedni drugima: „Praštajte neprijateljima svojim. Nije vam ih majka rodila” – objasnio je Velizar Radonjić pogled na svijet kroz satiru i aforizam.
• Koliki je Nušićev uticaj na satiričare našeg doba? Šta danas znači Nušić za satiru?
– Nušić je uvijek bio i ostao i savremen i svevremen. Postavlja se pitanje šta je bio više: humorista ili satiričar. On je za sebe govorio da je humorista. Mislim da je bio i jedno i drugo. Možda je bolje reći da je bio humorista - satiričar. U njegovoj biografiji pripremljenoj za „Nušićijadu” piše da njegov humor nije gorak i da ne podstiče na podsmijeh. Njegov humor je izazivao zdrav smijeh i praštanje. U njegovoj biografiji dalje piše da je ismijavao ljudsku sujetu, glupost i licemjerje, ali on u tom ismijavanju nije bio otrovan. Pitali ste me koliki je njegov uticaj na satiričare našeg doba. Kao što sam rekao, on je bio i savremen i svevremen. Zato ima i uvijek će imati puno sljedbenika, odnosno satiričara i humorista koji će ismijavati ljudsku glupost i taštinu, a da to ismijavanje ne bude otrovno. Trudim se da ga bar u tom dijelu slijedim.
• Da li satira ima dovoljno prostora u Crnoj Gori i da li je uvažavana kao književni žanr onoliko koliko zaslužuje?
– Kad je satira u pitanju Crna Gora ima čime da se pohvali. Imamo vrsne aforističare, karikaturiste, dramske pisce, filmske stvaraoce. Mnogi od njih su nadrasli crnogorski kulturni prostor i pronijeli slavu crnogorske satire daleko izvan naših granica. Da ne pominjem imena, jer je spisak dosta dug pa da se ne ogriješim o nekog.
Na žalost, a to je posebno izraženo proteklih decenija, satira je i pored velikih stvaralačkih potencijala, zadnja rupa na kulturnoj pozornici i zadnja rupa u budžetu namijenjenom za podsticanje kulturnog stvaralaštva.
Satira je zadnja rupa i u troškovniku medija. Valjda zbog toga što masna psovka i stražnjica imaju mnogo veću gledanost i mnogo više čitalaca nego što imaju prilozi iz oblasti ozbiljne muzike, književnosti, pogotovo satire.
• Češće objavljujete u medijima i portalima u Srbiji nego kod nas?
– Veoma malo objavljujem ono što stvaram. To što objavim je, prije svega, neka vrsta provjere da li i koliko vrijedi to što sam stvorio. Najviše objavljujem na društvenim mrežama (profil na FB-u, Linkedin, Tviter), a potom na nekoliko elektronskih medija u okruženju (satirični blogovi i portali koje su pokrenuli satiričari entuzijasti). U Crnoj Gori nema elektronskih medija koji se prvenstveno bave satirom. Komercijalni mediji, izuzev karikature, ne nalaze interes za objavljivanjem bilo kakvih satiričnih priloga. To je jedini razlog.
• Imamo samo jednu manifestaciju posvećenu satiri? Da li nam je to dovoljno i šta po Vama treba uraditi da Crna Gora u buduće posveti više pažnje ovom žanru?
– U Pljevljima se svake godine organizuju Dani humora i satire „Vuko Bezarević”. Ova manifestacija ima internacionalni karakter i značaj, kako po svom sadržaju, tako i po kvalitetu programa i prestižu nagrada koje se na njoj dodjeljuju. To je manifestacija za poštovanje. Na žalost, to je sve. Ne računam sporadične manifestacije koje se povremeno organizuju a za koje često zna samo mali broj pozvanih satiričara. Imajući u vidu stvaralački potencijal Crne Gore, koji sam već pomenuo, mislim da je neophodno da Ministarstvo kulture napravi poseban program mjera podsticaja crnogorske satire, kako kroz pokretanje satiričnih medija, tako i kroz organizovanje više manifestacija poput ove u Pljevljima. Mnogo je važno da se u budžetu Ministarstva kulture obezbijede neophodna sredstva za podršku izdavačkoj djelatnosti u oblasti satire.
• Mučite li muku s inspiracijom, ili je Crna Gora bogom dana za satiru?
– Ruku na srce, inspiracija mi ne nedostaje. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije za stvaranje satire i ja samo koristim obnovljive izvore. Vodim računa da moja satira ne bude otrovna, da ne povrijedim nedužnog. Da se narugam, ali da se ne izrugujem. Zato se, prije svega, koliko je to moguće, bavim pojavama i slabostima, a ne pojedincima. Trudim se da poruke budu na nivou opštih principa koje će mnogi razumjeti i u kojima će se mnogi prepoznati, bez obzira kojoj geografskoj, nacionalnoj, političkoj, etničkoj ili nekoj drugoj skupini pripadaju. To nije uvijek lako, ali daje najbolje rezultate. Posebno je teško biti dnevno aktuelan, imati stav o nečemu što se trenutno dešava, a da to istovremeno ima i trajnu poruku. Sve češće uspijevam i tome. Evo, primjera radi, jedna od takvih poruka koja je dnevno aktuelna, a istovremeno svevremena poruka za ljude na svim kontinentima: „Vratite školi vjeru u nauku. Vjeronauku ostavite Crkvi”.
S.ĆETKOVIĆ


Šta da radi čovjek koji se ne miri sa svakodnevicom

• Kako ste kao novinar zaplovili u satiru?
– Novinar nije novinar ako nije angažovan. Samo je pitanje načina na koji će da izrazi svoje stavove. Nekada sam pisao komentare, članke, kolumne… No, kako se od pisanja niko nije hljeba najeo ukoliko nije pisao referate, bio sam prinuđen da se bavim nekim drugim poslovima. Drugi put su mi ukinuli list koji sam uređivao. Kad sam se, nakon više od dvije decenije, vratio pisanju počeo sam sa kolumnama i blogovima. Pored toga za časopis „Pogled”, koji izdaje Inženjerska komora Crne Gore, obrađujem i neke ozbiljne teme iz prošlosti crnogorskog građevinarstva.
Artikulišući svoje stavove počeo sam da tragam i za drugačim izrazom i načinom njihovog saopštavanja. Na ruku su mi išle svakodnevica, odnosno teška zbilja koja traje decenijama i koja pritiska svakog slobodno mislećeg čovjeka. I šta da radi čovjek koji se ne miri sa svakodnevicom i koji ne pristaje na pristajanje? U početku samo da pišem, a kasnije i da stvaram. Meni je, tako mi se bar čini, pomoglo to što sam uspostavio neku vrstu ravnoteže – izjednačili su mi se pritisak i penzija. Tako sam počeo da se bavim satirom. Moram da pomenem da mi je u svemu tome, svojim savjetima, mnogo pomogao Veljko Rajković, jedan od najboljih crnogorskih aforističara svih vremena.