Posljednja u nizu odličnih predstava ovogodišnjeg 7. Međunarodnog festivala lutkarstva u Podgorici bila je „Par cipela” Dječjeg pozorišta iz Subotice. Dramaturgiju i režiju po tekstu Pjera Griparija uradio je Todor Valov, scenografiju, lutke i kostime Iva Gikova i Ivajlo Nikolov, maske Elena Conkova i Petar Čukurov, obuću je izradio Zoran Milanović, muziku je komponovao Plamen Mirčev Mirona, a video animaciju Roksana Markova.
Lutke su vodili, kao i tumačili likove, glumci Zalan Greguš, Kalo Bela i Sofija Mijatov, i ispričali obično-neobičnu priču o ljubavi jednog para cipela iz izloga, ili možda, jednog para ljudi koji je zajedno proživio lijepe i teške trenutke, uživajući u mladosti, nervirajući se tokom zrelog životnog doba, da bi na kraju sve nesuglasice prevazišli u trećem dobu. I to sve zahvaljujući ljubavi, onoj iskrenoj... A, ljepšeg mjesta za priču od ljubavi sigurno nema nego što je Pariz, kao i vrijeme ludih `30. godina proteklog vijeka, kada je film bio umjetnost u usponu, a muzika iz pariških bistroa ravnopravno sa američkim džez klubovima diktirala što se sluša. Naravno, jedan par cipela nije mogao pronaći bolje mjesto za život i priključenija nego što je Pariz, koji je i danas centar mode...
Kako kaže glumac Zalan Greguš, reditelj Todor Valov je osmislio da u ovoj predstavi jednako uživaju i djeca i odrasli, i zato je ona više jedna „vikend predstava”. Naravno, podrazumijeva se da će u ovoj zabavnoj predstavi sa ozbiljnom porukom na kraju dopasti i festivalskoj publici, što je svojim aplauzima dokazala podgorička publika.
– Cilj je da ovo bude zabavna predstava za cijelu porodicu. Glavna tema je ljubav, razdvajanje, pa ponovno spajanje i ostajanje, priča o nerazumijevanju, ljudskoj sebičnosti... – kaže Greguš. Glumac dodaje da kada su u pitanju manja djeca, ona predstavu doživljavaju kroz pokret, ples, dobru muziku i zabavu, masku, dok suštinu vjerovatno ne razumiju.
Predstava je specifična i po tome što glumci bukvalno ne staju, već samo prelaze iz jedne u drugu scenu, presvlače kostime, itd...
– Nema stajanja, i kao što vidite vi iz publike, nešto malo drugačije, ali takođe bez stajanja, dešava se iza zavjese, a još mora biti u tišini. Kao mravi radimo, kada je u pitanju ovaj komad, i to ne samo glumci već i tehničari, rekviziteri, koji dodaju, odvlače, prinose... Ovo je zato i jedna od onih tačno urađenih predstava, a mogu se pohvaliti da smo koreografije sami uradili – kaže Greguš.
Glumac dodaje da se ova predstava zbog svoje zahtjevnosti može smatrati svijetlom tačkom u njihovoj karijeri, a što dokazuju i brojna festivalska gostovanja.
– Jednostavno, sve je išlo kako treba, reditelj je znao što hoće, glumci su to uradili, jako je dobar dizajn, kostimi, maske, cipele, sve se našlo pod dobrom zvijezdom i zato ovu predstavu jednako dobro svugdje prihvataju.
Festival im se dopada, a Greguš nije prvi put u Podgorici.
– Nisam prvi put u Podgorici, ovdje sam 1992/93. služio vojsku i godinu dana živio u Podgorici. Danas sam obilazio grad, i nažalost, vidio da su srušene obje kasarne. A, na Festivalu sam ja prvi put, dok je pozorište već gostovalo – kaže Greguš, koji je i jedan od dobitnika ovogodišnjih festivalskih nagrada i to za svoje umijeće.Ž.J.