Slikar Rade Vujačić, nedavno je učestvovao na likovnoj koloniji „Herceg Novi – Novi Sad”, odakle donosi mnoštvo pozitivnih utisaka. O slikarstvu, inspiracijama, motivima, ali i druženju na likovnim kolonijama Vujačić govori za „Dan”.
• Nedavno ste učestvovali na likovnoj koloniji „Herceg Novi – Novi Sad”... Kakve utiske nosite?
– Učestvovao sam zaista na mnogo kolonija i svaka ima neku svoju specifičnost, tako i ova „Herceg Novi – Novi Sad”. Utisci su odlični, jer pored odlične organizacije, dobrog smještaja, novih poznanstava, i ambijent je bio kakav se samo poželjeti može. Ono što je po meni bio pečat kolonije jesu djela kolege Branislava Markovića, vrhunskog akvareliste iz Novog Sada. Njegovi akvareli i konstantna prisutnost za slikarskim stolom mi je bila još samo jedna potvrda da je umjetnost potreba, strast, nagon da se to tako živi. Akvarel je tehnika sa velikom dozom nauke, gdje mora postojati predumišljaj, akcija, takođe i ogromna doza sumnje koja se prepliće sa emocijom i vodom. To je za mene bilo jedno lijepo iskustvo... Samo gledajući, ja sam uživao.
• A kada su u pitanju Vaši radovi?
– Moje slike rađene su sasvim drugom tehnikom, ulje ili akrilik, a oni zahtijevaju mnogo više vremena i strpljenja što je i te kako vezano za moj temperament. Ne volim transparentnost, nanosim deblji i gušći sloj boje. Transparentna boja je predvidiva. A, kad su u pitanju figure koje su prikazane na mojim platnima, one su većinom simboli i na neki indirektan način govore i stvaraju priču. Uglavnom, svaka od tih figura ima svoju ulogu, bez koje slika ne bi bila potpuna. Pitaju me često zašto je riba najčešći prikaz na mojim slikama? Ali, kako reče jedan slikar, ne mogu baš sve da onako precizno, dio po dio, napišem i objasnim, jer onda ni sama slika ne bi imala nekog smisla. Ipak, kada su riba i riblji skelet u pitanju, to je već vezano za djetinjstvo i mogu slobodno reći da su to i dani i noći provedeni na jezeru sa ocem bili i te kako životni, a evo sada i slikarski putokaz. Sjećam se jednom kad sam sjedio u čamcu nekoliko sati, čekali smo, a kad si dječak, strpljenje i nije neka vrlina. Pokisao sam, ali zbog nekog dječačkog ponosa nisam se htio požaliti ocu. Minuti su bili kao godine... E, baš tada, u svoj toj muci, posmatrao sam ulovljenu ribu koja je imala tup, mrtvački pogled, i kao da je sva moja psiha tada posrnula, ostalo je urezano u sjećanje...
• Da li se na Vašim radovima ogleda uticaj Vašeg profesora Dragana Karadžića, jer ste Vi figuralista, a Karadžić je apstraktni slikar? Imate li slikarske uzore?
– Što se tiče slikarskih uzora, nemam ih. Kao mlađi, bio sam oduševljen Franciskom Gojom, kasnije Hieronimusom Bošom... Ne postoji mogućnost niti šansa da u podsvijesti neko ne utiče na nas, to je normalna stvar. Divljenje i ushićenje su me i dovela tu gdje sam.
• Da li se teško dolazi do samostalne izložbe?
– Ne želim da razmišljam o slici kao proizvodu koji treba da ima kupca. Mnogo slikam, više od pola dana sam u ateljeu i kad izađem da udahnem svjež vazduh i tada sam većinom mislima u ateljeu. Planiram da izlažem jednom godišnje i to mi je možda i više nego dovoljno. Dobro je izložiti svoje misli, i treba izlagati, to je dobro za umjetnika, to su nova iskustva.
• Često učestvujete na kolonijama... Zašto su kolonije dobre i šta one pružaju?
– Pored izložbi, koje su po mom mišljenju i dalje jedan bitan faktor za afirmaciju umjetnika, tu su i kolonije. Bio sam na mnogo takvih kolektivnih druženja. Poslije određenog vremena napravio sam selekciju i idem samo na neke koje su zaista dobre za napredovanje u poslu kojim se bavim. Pored toga što upoznaš kulturu i običaj tog naroda, stiču se nova poznanstava i naravno uče neke nove stvari iz oblasti slikarstva. Imao sam sreće jer su se moje slike većinom dopadale organizatorima, pa su me pozivali i preporučivali drugima.
A.ĆUKOVIĆ