Nikšićanin
Vojislav Đoković jedinstven je primjer na crnogorskoj slikarskoj sceni, a vjerovatno i šire. Uveliko je zašao u devetu deceniju života, pirotehničar je po struci i samouki slikar kojem je u Nikšiću prije dva dana, iako slika od djetinjstva, otvorena treća samostalna izložba. Rođen je 1934. godine u Jasenovom Polju kod Nikšića, ali je rodno selo napustio sa dvanaest godina kada je počeo sa školovanjem u barskoj Gimnaziji. „Nije mu se dalo”, ispričao je Đoković „Danu”, da završi i likovnu školu u Herceg Novom koju je upisao nakon Gimnazije, pa su ga životne okolnosti odvele u drugom smjeru – u industriju.
– Završio sam industrijsku školu, radio sam u nikšićkoj Željezari, a onda sam kao njihov radnik otišao u Beograd gdje sam završio pirotehniku. Kao pirotehničar radio sam u toj fabrici, pa sa tadašnjom milicijom po terenima u Crnoj Gori, te i pri Opštini. Tako sam se i penzionisao, ali ljubav koju sam imao iz djetinjstva sam nastavljao jer koji god posao da sam radio na umu mi je bilo slikarstvo, i svaki slobodan trenutak sam tome posvećivao, kaže umjetnik.
Slika uglavnom pejzaže i to uljem na platnu na koje i više nego vjerno prenosi sve ono što nam je priroda dala, pa je radove pirotehničara sa kičicom teško „odvojiti” od fotografije.
– Emocija i tehnika su važne, jedno bez drugog ne ide. Volim da slikam pejzaže koji su za mene nešto što je stvorila priroda, a meni je kao slikaru želja da na platno prenesem onako kako ga je priroda stvorila. Slikarstvo je za mene život koji čovjeka mojih godina podmlađuje, drži ga u hrabrosti, u volji, u životu. Čovjek ne misli na starost, uvijek je vitalan – smatra Đoković.
Kaže da se ne sjeća kada je nastala njegova prva slika, a počeo je sa „grafitnom olovkom” i papirom jer u tom vremenu i nije bilo drugih materijala. U barskoj gimnaziji proširio je znanja o slikarstvu, kasnije kada dok je služio vojsku u Beogradu imao je i priliku da koristi „modernije” materijale, ali ne odustaje od tehnike ulje na platnu. Gen za umjetnošću naslijedila je kćerka
Angelina Janjušević poznata slikarka i profesor likovne kulture čije savjete čika Vojo uvijek prihvata, ali se ipak drži svojih emocija i onoga što vidi. I danas se dešava da ljudi kod njega naruče sliku, čak i da im izradi portrete, ali Đoković kaže da se od slikarstva ne može živjeti.
– Slike se prodaju više po zvanju nego po znanju. Neki slikari čak i precjenjuju svoje radove, a ja lično slike pojedinih ne bih uzeo ni da ih nađem na ulici, pogotovo ne ove iz „moderne umjetnosti”. Volim sve da slikam što je privlačno za oko čovjeka, ali više radim prirodu. Želja mi je da moje slike svako razumije i uživa u njima jer sam pristalica da ono što vidiš okom preneseš na platno i ništa više ni manje – istakao je on.
Najviše njegovih radova vezani su za rodno Jasenovo Polje, pa i danas u svom domu u Nikšiću ima slike koje su vjerno zabilježile mnoge detalje iz tog kraja koji danas više ne postoje. Svoje slike uglavnom je poklanjao, prevashodno svojoj djeci i unucima, pa onda i rodbini, prijateljima, a postoji više radova koje nikada ne bi prodao.
– Mnoge slike sam uradio za ljubav sina, kćeri, unučadi, snahe. Moja djeca nekad znaju da naruče da im nešto naslikam. Prodao sam dosta slika, ali kada je poklonim ipak mi je,čini mi se, nekako lakše. To mi mnogo znači jer znam da će onaj kome je poklonim tu sliku da čuva i više da je cijeni nego kad bi je kupio – istakao je Đoković.
B.Brašnjo
Slike i kao dokumentiOtvarajući Đokovićevu izložbu istoričarka umjetnosti
Kristina Radović je naglasila da nas njegove slike sa motivima pejzaža i starogradske arhitekture upućuju na postojeću stvarnost i kao takve imaju vjerodostojnost fotografije, a samim tim i dokumenta. Đoković odabira njemu interesantne pejzaže, kazala je Radovićeva, približava prizore, udahnjujući im život osobenim, vizuelnim izrazom i poetikom.
– Iako samouk, umjetnik poznaje zakone perspektive i perspektivnog crtanja, poznaje boje i ulogu koje one imaju u predstavljanju predmeta u prostoru, u prividnom približavanju, odnosno udaljavanju, te stvara slike predjela koje dočaravaju dobar utisak prostornosti i stvarnosti.Tako dobijamo slike, kadrove najljepših predjela naše zemlje, naravno, počevši od njegovog rodnog Jasenovog Polja, kao i slike sa najljepšim motivima našeg grada, svjedocima kulture i civilizacije – rekla je Radović.Prva izložba u 80. godiniIako decenijama neumorno i sa puno ljubavi stvara, podjednako danas kao i u mladosti, Đoković ističe da nikada nije razmišljao o samostalnim izložbama. Ljubav je, međutim, opet pobijedila, i to ljubav kćerke Angeline kojoj je ispunio tu želju 2014. godine, kada je tek zakoračio u devetu deceniju života. Tada se po prvi put predstavio u svom Nikšiću u kojem, kako kaže živi od 1950. godine. Dvije godine potom uslijedila je njegova druga samostalna izložba koja je organizovana u Igalu, a čika Vojo je sa svojim radovima učestvovao na više kolektivnih. Treća njegova samostalna izložba otvorena je u Nikšićkom pozorištu, a postavku su činila 23 ulja na platnu.
– I sada su prevagnula moja djeca kojima sam učinio želju da imaju uspomenu od mene, ali da uspomenu ima i grad Nikšić. Zbog toga ovu izložbu smatram posebnom – rekao je Đoković.
)){kind=small}
