Nova zbirka poezije
Ljubisava Bjelića „Čekajući rasvit” naišla je na pozitivne reakcije kako kod čitalačke publike, tako i kod kritike. Tim povodom, pjesnikinja
Milica Bakrač ističe da u ovoj zbirci, podijeljenoj u tri ciklusa: „Temelj”, „Ubrana molitva” i „Suza”, prevladava sonetna forma, mada je u njoj zastupljen i priličan broj pjesama napisanih u distihu.
„U ovoj poeziji vodeći motiv je pjesnikov zavičaj, Morača, `jedino mi ti još daješ zrake`, obraća se Bjelić rodnoj grudi u sonetu „Čekajući rasvit”, po kojoj je knjiga i dobila ime. Morača je temelj i tvrđava poetskog bivstvovanja. Morača je molitva, sjećanje, snaga, vjera. Moračka tiha groblja su svetinja. Zavičaj je velika i mala pjesma, utočište. Morača je vapaj i mir. To je možda najbolje kazano u sonetu `Crkva na Jablanu`: `I moje će kosti zapjevati/ Kad jek zvona stane milovati/ Divna brda i podtalsko stijenje`. Čini se da je jedino pjesnik Momir Vojvodić na ovakav način ljubio svoj zavičaj, ili zavičaje, Metohiju i Moraču, kao što to ovom knjigom pokazuje i Ljubisav Bjelić. Bjelićev Jordan izvire ispod planine Tali”, bilježi Bakrač. Ona dodaje da u Bjelićevom stihu živi i porodična kuća i škripa vrata, kroz koja porodica ulazi u svoj mir, i izlazi iz njega.
„U Bjelićevoj poeziji, kada je riječ upravo o opjevanom zavičaju, primijećeni su i kontrasti. Morača jeste ljepota, ali je njena ljepota `ko ujed poskoka` – bar nalazimo takvo poređenje u sonetu `Sičan`. A znamo šta je sičan, sinonim za otrov i gorčinu, za čašu žuči. Po tim moračkim surovim, divljim predjelima, kuda naš Momir i svi pjesnici poslije njega, nijesu koračali, već `moračali`, ni vjetar ne duva, već drhti. Morača, kojom tutnje i vode i gore, svoje potomke `hrani jutrom ko parčetom hljeb`. Pomenula sam da Ljubisav Bjelić sasvim uspješno piše i distihe u čistom desetercu. Njegova pjesma `Ćošnik` (a svi znamo šta je ćošnik, kamen), podsjetila me na pjesmu `Meni kamen najmanji, Gospode`, Momira Vojvodića. Ova poezija zaista obiluje leksičkim bogatstvom. Bjelić čuva moračko, i ne samo moračko jezičko blago u svojim sonetima, često čitamo naše izvorne riječi: akobogda, žednik, sputnik, utek, dozov, sjev, zdig, katuništa, trava melemarka. Ovo je knjiga mudrih misli. Kao njen moto, za neko ponovljeno izdanje, uzela bih samo dva autorova stiha, a oni glase: `Biraj misli kuda da te vode/ da l` u ropstvo ili do slobode`. Ovo su, dok svi očekujemo neki kolektivni rasvit, razvedrenje, zasigurno stihovi molitve, iskrenosti i slobode koji jesu namijenjeni zavičaju, ali, Bjelićev i naš zavičaj prelazi, uslovno rečeno, granice Morače. Zavičaj Ljubisava Bjelića je srpski jezik, i cio svekoliki prostor od izvora Svetigore do Kosova i Metohije, sve do Rusije. Malo li je, i zbog toga mu čestitam”, zaključila je pjesnikinja Milica Bakrač. A.Ć.
)){kind=small}
