Mladi
Danilo Novaković nije izabrao slikarstvo kao svoj životni poziv, ali je od malih nogu sa likovnom umjetnošću povezan na više načina. Rezultat toga je da se ovaj psiholog predstavio publici u galeriji „Koncept” kao slikar. Prikazao je akrile na platnu, kolaže i slike rađene kombinovanom tehnikom.
Potiče iz slikarske porodice, od malena slika zahvaljujući majci koja ih je animirala, razvijajući kod njih crtački talenat. Taj gen, vlada u njegovoj porodici - slikarstvom se profesionalno bave ujak
Branislav Sekulić i brat od ujaka
Luka, dok su majka i njegova sestra amateri), pa nije čudo što svoje slobodno vrijeme „troši” na slikarstvo. Postavka koja je pred nama naredne dvije nedjelje, rezultat je njegovog obnovljenog zanimanja za likovnu umjetnost. Dok je radio bio je podstaknut snovima.
– Bili su toliko intenzivni i burni, da sam poželio da ih zabilježim na platnu. takođe, inspiriše me i ono što vidim i doživljavam u svojoj okolini, prijatelji, svakodnevica – objašnjava on.
Slikarstvo je način da pobjegne od današnjeg načina života, koji ne dozvoljava mnogo opuštanja, dodaje Novaković.
– Platno je moj način terapije. Poslije slikanja prelijepo se osjećam. Veoma bitno da imamo neki hobi, neki ventil, jer smo svakodnevno zarobljeni obavezama i navikama, a treba nam neki izlaz, nešto što iskače iz kalupa, neki naš lični prostor u kojem se iskazujemo. To je za mene slikarstvo – kaže on.
Kao pripadnik likovne porodice neka od njegovih najranijih sjećanja su vezana za slikarstvo. I danas, kaže on, živo je sjećanje na ujakov atelje, miris boja, atmosferu. Nije dobijao lekcije, ali atmosfera koju je upamptio i te kako inspiriše i motiviše.
– Uvijek su se boje nalazile oko mene. I sada u ruksaku imam bojice i papire, da nešto nacrtam, zabilježim. To je odavno tako. To je više kao stalno prisutno osjećanje – objašnjava on.
Ne strepi od suda publike, najteže mu je bilo kada je imao prvu izložbu. Osjećao je tjeskobu jer su slike „njegova lična intimna djela”. Sada je mnogo lakše susresti se s publikom. Ne planira mnogo unaprijed, pa tako ni narednu izložbu. Savjete koje je dobio iskoristiće, i nada se da će imati priliku opet da izlaže.
Smatra da to što nema diplomu sa akademije istovremeno predstavlja i prednost i manu. Posebno se tako osjećao kada je prvi put samostalno izlagao.
– Kod nas ima dosta akademskih slikara pa me je tada bilo strah od njihove osude. No, nakon razmišljanja shvatio sam da je slikarstvo moj hobi i da sam pozvan da pokažem ono što imam. Shvatio sam da ljudi prepoznaju lijepe emocije koje doživljavam dok slikam, i to mi je dovoljno. Nemam više strah od susreta sa publikom, ali naravno, znam moje mjesto – navodi on.
S.Ć.
Slikarstvo može biti dobra terapijaNe razmišlja da upiše akademiju, trenutno magistrira psihologiju, pa pojačano zanimanje za slikarstvo objašnjava i kao posljedicu toga.
– Moje slike su odraz mog unutrašnjeg nesvjesnog, ali i mojih prijatelja. Zapravo, dosta posmatram i slikam prijatelje – objasnio je on.
Slikarstvo može biti dobra terapija, jer „svaka boja i svaki potez kičicom nešto znači”. Nije tajna da su mnogi umjetnici pribjegli umjetnosti da bi zaliječili svoje unutrašnje demone, navodi on.
– Da li je to slikarstvo, sport, ili nešto treće, nije bitno. Pražnjenje sebe, odmor od svakodnevice, traženje ličnog imaginarnog prostora – poručuje Novaković.
)){kind=small}
