Bosanskohercegovački književnik i novinar Faruk Šehić poznat je da otvoreno iznosi svoje stavove kad je riječ o nivou kolega pisaca u BiH i regionu, o nivou književnih scena, ali i izdavaštvu, kritičarima. Upravo je bilo tako i na okruglom stolu posvećenom književnoj kritici održanom na tek završenom festivalu „Literitorija” održanom po četvrti put u Podgorici. Šehić je dobitnik nagrade EU za literaturu za njegovu više puta prevođenu knjigu „Knjiga o Uni”. Piše poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike. Za „Dan” je govorio o književnim kritičarima, uobičajenoj kritici u našem regionu, uvreženom mišljenju o kvalitetu i savremene literatiure i današnjeg čitaoca
˘Da počnemo od čitaoca. Šta mislite o današnjem konzumentu književnosti?
– Moglo bi se reći da su nam čitaoci dobri. Mislim da ima čitalaca. Dobro poznajem stanje u BiH, ali misli da je to slično u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Postoji jedan potpuno paralelni svijet, ljudi, koji nisu upadljivi, ali su veoma zainteresovani za knjigu. Evo, moj roman uskoro će doživjeti peto izdanje. Nije tačno da knjiga umire, a da čitaoca nema. Knjiga ne umire, nije je savladala elektronska knjiga, pa neće ni 3D knjiga, koju će već neko izmisliti. To se neće desiti, siguran sam. Mislim da naša, a pod našom mislim na književnost na tlu nekadašnje Jugoslavije, uopšte nije loša koliko mnogi vole da misle. Pripadam prvoj generaciji postjugoslovenskih pisaca, dakle onih koji su počeli da objavljuju u Jugoslaviji, i nas uveliko prevode i probijamo se na druga tržišta, što mnogi naši pisci koji slove za klasike nisu nikad uspjeli. Malo je jugoslovenska književnost imala uspjeha u inostranstvu. Mnogi pisci nisu uopšte prevođeni na neke bitne jezike. Prevođeni su Andrić, Kiš, Pekić, Miodrag Bulatović, ali, neki jako dobri pisci nisu imali tu sreću. Iz tog ugla kad posmatram savremenu književnost moram da kažem da nama ide više nego dobro.
˘Da li Vi pratite književnu produkciju u BiH, regionu, zemljama gdje ste prevođeni. Da li ste čitalac ili pisac kad birate ono što čitate?
– Radim malo i kao urednik, pa imam tu lagodnost da biram samo onog sa kojim želim da radim, i samo ono što želim da čitam. Dakle, čitam knjige zbog posla, ali i kad istražujem za ono što meni treba do pišem. Ako pišem naučnu fantastiku treba mi „Kosmos” Karla Sagana, Stiven Hoking, Brajan Gvini... Čitam fantastiku, ali, dešava se da se vraćam knjigama koje sam nekad davno pročitao. Onda, često sam u nekim žirijima, pa i te rukopise moram da čitam. Uvijek čitam nešto što moram, za novac, a neke knjige me čekaju. Jednostavno, ne mogu da čitam samo po svom ukusu. Ja jesam pisac, ali sam i čitalac. A, pisac nikad ne smije prestati da bude čitalac. Književnik mora da se oduševljava, jer ako izgubiš taj osjećaj oduševljenja onim što su drugi napisali, stvorili, izgubićeš dar za pisanjem. Pa, ne možeš čitati i oduševljavati se svojom knjigom. Pišem knjigu za druge, a ne za sebe. Dakle, prvo sebe moram zadovoljiti, neke svoje unutrašnje prohtjeve, želje, da bih uopšte mogao da stvorim knjigu.
˘Kako birate teme o kojima ćete pisati? Ističete da tema mora da zadovoljava i estetsku, emotivnu i moralnu dimenziju.
– Nekad se tema jednostavno nametne. Često izbor padne poslije dugog razmišljanja. Svaki pisac bi trebao imati jedan niz svojih knjiga, koje čine hipertekst koji može da komunicira međusobno. Kad razmišljam o svojim knjigama shvatam da neki put nova knjiga često može proizaći iz nekog mog prethodnog naslova, a nekad rukopis dobija neki novi put. Počesto odustanem od prvobitne ideje.
˘Da li je burna istorija pogodnija za pisanje i književnost?
– Nema pravila. Postoje dosadne zemlje u kojima postoje odlični pisci, ali svjedoci smo da i u državama sa burnom istorijom nastaju dosadna književna djela. Ali, istina je da onaj ko je preživio na primjer rat, kao mi u BiH, gdje je bilo najkrvavije, stičemo neku vrstu iskustva koje je ostalima nepojmljivo. To sam shvatio u susretima sa čitaocima u inostranstvu. Neumorno ljudi postavljaju ta pitanja. Nekad sam na ivici da eksplodiram. Desilo mi se jednom prilikom da mi poslije niza pitanja na koja više nisam mogao da odgovaram priđe stariji čovjek i kaže mi: „Ne ljutite se, morate da budete spremni da će vam čitav život postavljati pitanja o ratu”. I nije to rekao ironično, nego u smislu da imam šta da kažem ljudima, da je to moje iskustvo nemjerljivo, jer ja sam onaj preživjeli. Zato me zanima taj svijet i tema apokalipse i onoga što dolazi poslije toga. Jer, apokalipsa je onda kad ljudi prećutno prihvate da više ne važe norme građanskog društva. To se desilo devedesetih u BiH, u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori Svi smo mi to doživjeli, neko intenzivnije, negdje je bilo krvavije, a negdje manje krvavo... Vidio sam to svojim očima. Poslije rata svuda u eks-JU gradovi su djelovali polusrušeno, kao sajber pank. Sjećam se Beograda 2000-te, ljudi, izraza... Apokalipsa je kad vam odvedu komšiju iz zgrade a vi ne reagujete. To je bilo tridesetih u Njemačkoj, a kod nas devedesetih. Nije apokalipsa kad padne kometa, to je Holivud Dakle, o tim stvarima može pisati samo onaj koji je to doživio, a mi jesmo. Tamo gdje nema preživjelih dobro uspijevaju krimići.
S.ĆETKOVIĆ

---

Autobiografski svijet pretvaram u fikciju
˘U prizorima apokalipse i postapokalipse o kojima pišete, gdje je granica između autobiografskog, a gdje počinje mašta?
– Zanima me preživljavanje u nizovima apokalipsa. Dosta sam pisao o ratu i vremenu poslije rata i u jednom trenutku sam shvatio da se moj doživljaj rata mijenja. Znate, neke stvari u ratu su nepromjenjive, one su konstanta, ali shvatio sam da se neki stavovi mijenjaju, evoluiraju zajedno sa mnom. Autobiografski svijet mogu da pretvaram u fikciju, da ga „presvlačim”. U jednom momentu sam shvatio da me to moje Ja, ti poluautobiografski doživljaju me ne zanimaju. Sada me kao pisca zanima čista fikcija, onda hoću da pišem iz ugla žene, to me zanima, kao i polusrušeni svjetovi, naučna fanstastika, ali u apokaliptičnom okviru.