-„Poezija Veselina Rakčevića u knjizi `Eho beogradskih potpetica`, odjek je i refleksija prohujalog vremena, ličnog i kolektivnog, na tren zaustavljenog u tamnoj i uprljanoj paučini sadašnjice koju iz temelja trese nejasan vjetar bliske budućnosti. Bez izvora i uvora, kao energija koja se ne može stvoriti niti uništiti, u muzejskoj šetnji životom, obija od boli do boli, u nadi da je valjano sintetizuje. Jedan od najupečatljivijih pjesnikovih susreta je susret sa istorijom, sopstvenom i kolektivnom, iz koje crpi odgovore za ono što sam proživljava. Priziva prošlost kako bi pojmio sadašnjost”, ocijenio je književnik mr Aleksandar Ćuković predstavljajući najnoviju zbirku poezije Veselina Rakčevića. A, sudeći po reakcijama brojne publike - prijatelja, porodice i poštovalaca Rakčevićevog opusa, koji su se okupili u knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, zaista i jeste tako. Potkrijepljeno je Rakčevićevim stihovima koje su čitali Marija Jelić, koja je vodila program, i kritičar mr Milorad Durutović.
Jer, objašnjava Ćuković, pjesnik u ciklusu „Sibirski akordi” daje sliku slabosti onih koji pokušavaju Istok u njemu da ubiju, a od nasrtaja se brani „jekom Dečanskih zvona“, „Njegoševim stihom“ koji mu ne dozvoljava da uzmiče od Lovćena...
– Volga i Don pjesnikovo su nadahnuće. On se divi i Romanovu i Žukovu jer je Rusija za njega veća od bilo koje ideologije i političkog sistema, „Vaseljena neuništiva“. Car Rusije, Nikolaj Romanov, za Rakčevića je „ključ istorije“, onaj koji, dok potomci stoje mirno, „drži čas istorije“ – pojašnjava Ćuković.
Za razliku od ovog, Rakčević prikazuje i svoju lirsku stranu u ciklusu po kome je naslovljena zbirka - „Eho beogradskih potpetica“, vraćajući se mladosti. No, to nije puko notiranje sjećanja, već mogućnost da iz nagomilanog iskustva ukaže na „ljude amebe“ i „ljude bez uspomena“. Po njemu, najsnažnije odjekuju stihovi iz ciklusa „Crni pauk“ koji čitaoca suočava s univerzalnim strahovima oličenim u jasnim, na trenutke jezivim i beznadežnim pjesničkim slikama.
S ovom konstatacijom slaže se i Durutović koji navodi da Rakčevićeva poezija, u zbirci, koju je objavio „Unireks”, zaslužuje pažnju, i kritičara i laika. Pritom, to je poezija koja je lako čitljiva i razumljiva, lirski i komunikativno dosljedna.
– „Crni pauk” nije tipični ciklus za pjesnika Veselina Rakčevića, kojeg bismo mogli da odredimo kao autora mekog i nježnog štimunga, koji pripada boemskoj liniji srpskog pjesništva. Ovaj ciklus pokazuje i da pored sve te lirske dekoracije Rakčević umije i zna da prodre u najtamniju imaginaciju kakva odlikuje recimo pjesništvo Novice Tadića – naveo je Durutović.
Na kraju večeri, publici se biranim riječima, iskazujući svoju zahvalnost stihovima obratio i autor zbirke „Eho beogradskih potpetica” Veselin Rakčević, naglašavajući da veče posvećuje uspomeni na brata Slavka. Ž.J.

---

Neslobodi uvijek prijeti slobodom
S posebnom toplinom o svom prijatelju i njihovom drugovanju govorio je njegov kolega, književnik i kritičar Perivoje Popović, prisjećajući se njihovog prvog susreta, kao i kasnijih zajedničkih trenutaka. No, napominje i da se u Rakčevićevom radu uvijek ogleda i njegov etički i životni kredo, odnosno „neslobodi prijeti uvijek slobodom”, naglašava Popović. Navodi i da će uskoro biti objavljena knjiga u kojoj će biti sabrani njegovi tekstovi o Rakčevićevom radu. Podsjećajući na stihove besmrtnog Njegoša – „svi grdni besporeci, po poretku nekom sleduju”, Popović kaže:
– Čini mi se da taj besporedak nigdje nije tako vješto ogrnut plaštom poretka kao u Rakčevićevim pjesmama – naveo je Popović između ostalog.