Nikšićanka Ivana Čanović svoj put ka uspjehu počela je iz rodnog Nikšića. Školovanje svog lirskog teatralnog soprana nastavila je na Konzervatorijumu „Santa Ćićilija” u Rimu, a jedan semester se usavršavala i na Kraljevskoj akademiji u Londonu. Pripada generaciji mladih ljudi koji su se otisnuli u svijet i na svoje mišiće napravili uspjeh, bez mnogo pomoći iz domovine, koje je, i kad je ima, uglavnom deklarativna.
– Mora biti tako. Ko god se bavi operskim pjevanjem ne može da izdrži pritisak i veoma dug put koji je pun prepreka, ako nema, prije svega, karakter. Za ovaj posao su potrebni talenat, veliki rad, i karakter, to je prosto nemoguće. Inače, smatram da bilo kojom profesijom da se bavite morate se boriti da bi imali uspjeha. Treba izvući maksimum iz sebe. To me je poj pokojni djed naučio, stalno mi je govorio: „Nemoj nikad da gledaš što drugi ljudi rade, nego uvijek pokušaj da budeš bolja od same sebe”. I toga se držim.
Po čemu ćete pamtiti godinu koja je za nama?
– Pamtim je po svom nastupu u Americi i po debitantskim nastupima u Australiji i Africi. Prošla godina je bila veoma naporna, intenzivno sam radila na nekoliko različitih projekata u isto vrijeme. U potpunosti sam se posvetila poslu. Međutim, nešto što mi je trenutno najvažnije, a mislim i da je važno za građane Crne Gore, to je da smo u 2019. započeli pripreme za nešto što Crna Gora nije do sada vidjela – prvu pravu italijansku operu. To mi je trenutno najvažnije, a nadam se da će isto tako biti važno i ljudima koji se bave kulturom ovdje.
Mnogi su zapamtili negodovanje koje ste izrazili na društvenim mrežama zbog medijskog tretmana Vašeg nastupa u Los Anđelesu?
– Malo sam ljuta na crnogorsku javnost. Zato što ovo što ja radim ne radi niko u Crnoj Gori, to mogu sa sigurnošću da tvrdim, a da ne budem bezobrazna. Ljutim se zato što naša javnost prati mnoge događaje koji nisu toliko važni i značajni za mlade, a malo ljudi se interesuje šta rade Crnogorci u svijetu. Bila sam možda malo impulsivna, ali patila sam zbog toga što japanski, italijanski, američki, kanadski, francuski i mediji sa Novog Zelanda objavljuju da je jedna operska pjevačica, Nikšićanka, pjevala na Stazi slavnih u Holivudu, a u Crnoj Gori ne zna niko za to. Smatram da bi crnogorska javnost trebalo da se bavi malo više istorijom, kulturom, i stvarima koje imaju pravu vrijednost.
Iako nemamo opersku kući, ipak ćemo uskoro imati prvu premijeru jedne opere?
– Svaka država u regionu ima operu osim Crne Gore, i zato se već godinu dana bavim organizacijom operske produkcije. Pa, ako nemamo opersku insituciju imaćemo operu. I, evo, uskoro se bliži premijera Pučinijevih „Boemima”. To je zajednički projekat Fondacije „Pučini” i Ministarstva kulture. Prvi put se bavim organizacijom i moram vam priznati da je to mnogo napornije nego pjevanje. Ali, moram da pohvalim da imamo fantastičnu saradnju sa CNP-om i Muzičkim centrom. Crnogorski simfonijski orkestar je spreman i jedva čekam da počnemo da radimo zajedno. Imamo i veliku podršlu Ambasade Republike Italije i italijanskih sponzora. Moram da kažem da nemamo ni jednog sponzora iz Crne Gore, što je tužno. Šta mogu, ali opet moram kritikujem. Dirigovaće maestro Alberto Veronezi, a pjevaće solisiti festivala „Pučini” Davide Emura, Edin Raga i Danijele Kaputo, direktor hora je maestro Frančesko Barbađelata, a manje uloge pripale su našim pjevačima. Tumačim ulogu „Mimi”, glavnu ulogu, a moja koleginica Olivera Tičević ulogu „Muzetu”. Napravili smo pravi operski hor koji fenomenalno zvuči. Imamo i dvije naše pjevačice koje će biti alternacija. Imaćemo i dječji hor, učenike Škole za muziku i balet „Vasa Pavić” sa kojim radi Saša Barjakratević.
Kazali ste da ste pjevali operu, a da niste prije toga nikada čuli opersku predstavu uživo. Kako ste onda izabrali opersko pjevanje za životni poziv?
– Kad sam bila mala slušala sam diskove Anree Bočelija. Tako sam zavoljela operu. A, onda sam čula Mariju Kalas i zaljubila sam se u njen glas. Ona je najbolja na svijetu svih vremena. Ona i Lučano Pavaroti. Njih dvoje mogu da slušam svakog dana i nikad mi ne dosade, jer su specifični i predani, svakoj noti daju važnost. Sve što pjevaju, pjevaju sa emocijama. To su moji uzori.
Kao su proteklu prvi nastupi u Australiji i Africi?
– U Australiji sam pjevala u „Gold haus”, na velikom forumu na kojem učestvuju dobitnici Nobelovih nagrada, naučnici... vrhunski intelektualci. Pozvana sam da održim predavanje i koncert. A, što se tiče Afrike, pjevala sam u Tuniskom koleseumu. Pjevala sam pred 7.500 ljudi.
I kako je pjevati pred tolikom publikom?
– Imam iskustva jer sam u Pekingu, nastupala pred 10.000. Iskreno da kažem, imala 10.000 ljudi pred sobom, ili jednog čovjeka, isto se osjećam. Znam da je to malo čudno, ali toliko razmišljam o izvođenju, tehnici, emocijama, tako da me ne zanima broj gledalaca. Naravno, prijatnije je nastupiti pred punom nego u praznom samo, ali što se tiče mog pjevanja i ličnog doživljaja, svejedno mi je.
Zašto je Italija zemlja opere?
– Sa 18 godina sam prvi put nastupila u Berlinu. Sjećam se da je to bila zajednička produkcija „Gete” instituta i Dojč opere. Tada sam dobila savjet da moj glas treba školovati u Italiji, zato što sam lirski teatralni sopran. Oni su me poslali na audiciji na Kozervatorijumu „Santa Ćećilija”. Italijani su izmislili operu, imaju najbogatiju i najdužu tradiciju, i imaju najbolju tehniku pjevanja. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze tamo da se školuju i bave operom. Onda u zavisnosti od žanra koji želite da pjevate onda birate zemlje – na primjer Švajcarska i njemačka su zemlje baroka. U Italiji je to bel kanto, Pučini, Verdi, čak i Mocart je pisao tako da ga možete pjevati samo ako poznajete italijansku tehniku pjevanja opere. Bez bel kanta ne možete pjevati Mocarta.
Sa kakvom se konkurencijom nosite u Italiji, jer operski pjevači dolaze iz čitavog svijeta, čak iz zemalja koje nemaju tradiciju operskog pjevanja?
– Konkurencija se ogromna. Azijski pjevači su perfektni, imaju savršene glasove, savršenu tehniku, a jedina mana je po kritičarima je to da ne umiju da prenesu osjećanja kao što to rade Mediteranci. U ovom poslu morate da ispunite mnogo, mnogo stavki. Bira se uvijek najbolji, a on mora, u zavisnosti od projekta, ispunjavati zahtjeve o fizičkom izgledu, karakteru, boji glasa... Mnogo stvari je u igri zbog kojih dobijete ili ne dobijete ulogu. Kao vrhunski sportisti, moramo imati vrhunske kvalitete i osobine.
S.ĆETKOVIĆ

---

Imunitet, kvalitetna hrana i oprez
U svijetu klasične muzike vlada gotovo mitska tajanstvenost oko toga kako operski pjevači čuvaju glas. Razumljivo, glasne žice su njihov instrument i sredstvo za rad.
– Najvažniji je imunitet. Moramo da spavamo dovoljno i kvalitetno. Moramo jesti kvalitetnu hranu, ništa ljuto i prezačinjeno. Moramo da unosimo dovoljno voća i povrća. Ne smijemo da pijemo gazirana pića. Naravno, čuvamo se kad je hladno i vjetovito. Smatram da je bolje spriječiti nego liječiti, pa uzimam svakog jutra med, vitamine, ali ne vještačke. Kad je hladno biram da budem kući i vježbam jogu, nego da šetam.


Kvalitet ispred fizičkog izgleda
Gdje su nestale one korpulentne operske pjevačice. Sada osim glasom plijenite i stasom. Da li fizički izgled igra neku ulogu u vašoj profesiji?
– Vrijednosti se jesu promijenile. Na primjer, Marija Kalas je na početku karijere imala 120 kilograma, a poslije dijete 55. Ipak, još se biraju operski pjevači na osnovu glasa, a manje po izgledu i kilaži. No, ako za jednu ulogu konkurišu dvije pjevačice koje obje imaju fantastične glasove, onda će se generalno izabrati ona koja ljepše izgleda. Ali, kvalitet je još u presdnosti. Kad je opera u pitanju kostimima i šminkom može mnogo što šta da se sakrije i prikrije. I mojim kolegama i meni bitniji je kvalitet.



”Svaka država u regionu ima operu osim Crne Gore, i zato se već godinu dana bavim organizacijom operske produkcije. Pa, ako nemamo opersku instituciju imaćemo operu