Za našeg sagovornika Selimira Radulovića, protekla 2019. godina je u profesionalnom smislu – izuzetna godina. Njegova poslednja knjiga „Dvanaest”, u uzdanju Zavoda za udžbenike, ovjenčana je nagradama „Laza Kostić” i „Stevan Pešić”, uručen mu je Sretenjski orden, iz ruku predsjednika Srbije i Orden Svetog Despota Stefana Lazarevića, od Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve. Sredinom godine izašlo je iz štampe drugo dopunjeno izdanje antologije „Zlatni vek srpskog pesništva”, da bi, prije nekoliko dana, beogradska „Laguna” objavila izabrane i nove pjesme, pod nazivom „Ispovest tumača carevog sna”. Sve, što bi se reklo, dar do dara, vijenac do vijenca.

– Sve su to darovi Očevi. A kako sam stariji sve sam sigurniji da samo ruka smirenja može primiti darove Očeve. On nas sve daruje, ali samo oni koji prepoznaju Njegov dar, kojim nas čini svojom djecom, znaju da srce skrušeno i smireno On neće odbaciti. Uostalom, kad je nebo s vama zemlja i nije neko veliko iskušenje i svaka je prepreka savladiva. I svest o nagradama i nagrađivanju je, saglasno tome, lako uravnotežiti, jer svakom dobrom djelu, kako uče Sveti Oci hrišćanskog Istoka, ili prethodi ili slijedi iskušenje. Ta naknadna ovjera da ste ono što ste radili valjano obavili je, manje-više, pouzdan znak da niste sijali po kamenu, odnosno, da je vaša pjesma našla put do srca koje je prizivalo. Ali, i potvrda da, i u vremenu svekvariteljske popularizacije, iznjedruje, s vremena na vrijeme, neka vrsta duhovne nadmoći nad sitnom jalovom pogani u duši savremenog čovjeka. Neću pretjerati ako kažem da su nagrade, gdjekad, i neka vrsta spasonosnog lijeka za udarce i uboje koje ste primili, da, makar na tren, krotki i smireni srcem, povjerujete da vam ruke nisu raslabljene, a snaga umanjena. Uz dodatak, naravno – kad osvojite neke godine vijenci i nagrade hitaju ka vama, kao pčele na saće, pa se može reći da kada oformljenom i samosvjesnom piscu date nagradu to vam je isto kao da spasavate brodolomca koji se već dokopao obale.

U mom slučaju moguće je odmjeriti važenje osnovnog ratarskog zakona smirenih srca što iznjedruju iz naroda – kako si sijao, tako ćeš i žnjeti! Jedan mudri čovjek veli da je to kakvi smo, zapravo, naša sudbina, a kakvi možemo da budemo – da je to stvar duhovne prakse; kad srca, čistoga, tog malog sunca vječnosti, bez ostatka prebivaš u Ocu, imajući bjelodanu svijest o nepostojanosti koju nazivamo životom. Bez očiju molitvenih, pred demonima savremenog svijeta, savremeni čovjek se osjeća kao riba na vrelom pijesku i udaljen je, miljama, od riznice na nebesima, kojoj se lopov ne približava i moljac je ne kvari.

• Kako biste, u najkraćim crtama, definisali svoju pjesmu?

– Svaki definicija je rizična, ali vrijedi pokušati. Možda je najumesnije reći da je to pjevanje iza zavjese svijeta, koji ne zna za uzrastanje bića. Pa, ipak, uz pomoć Božje slike najbolje se sagledava i razumijeva savremeni čovjek i savremeni svijet. Pjesma je, zapravo, neka vrsta teofanije, jer zrači nezalaznom milošću i pobjeđuje svaku žalost. Ponekad pomislim da nisam, krešući, a ne sakateći drevno drvo, ostavio sebe neposvjedočena. I da Otac naš zna da činim sve što mogu.

• Sudbina savremenog čovjeka, u savremenom svijetu, Vaša je česta tema. Pisali ste o savremenom čovjeku kao sinu grešaka teških, koji nije u stanju da obrati pažnju na suzu, što se, iz srca, podiže pa, kotrljajući se prema zemlji, utjehu donosi...

– Povodom pitanja posvećenog savremenoj đavolijadi podsjetiću vas na narativ o orlu i pijetlu, koji sam našao kod ruskog starca, Svetog Siluana Svetogorca. Orao se, leteć u visine, naime, naslađivao ljepotom svijeta, sve misleć na ono čega se njegovo oko nije moglo nagledati, ali misleć i na pijetla koji, osim svog dvorišta, ništa nije vidio. Odlučio je da ode do njega i da mu ispriča šta je sve vidio i doživio. Međutim, kad je sletio na krov seoske kuće i vidio kako se pijetao šepuri među kokoškama imao je utisak da je on zadovoljan. Pa, ipak, odlučio je da mu prenese dio vlastitih iskustava i znanja. Pijetao ga je slušao, ali ništa nije razumijevao – i jedan i drugi su, izgleda, polazili od toga da su zadovoljni vlastitom sudbinom. Sveti Siluan veli da je orao sličan duhovnom, a pijetao neduhovnom čovjeku. Duhovni čovjek, kao orao, leti visoko i dušom osjeća Oca našega, duša neduhovnog je prazna i rasijana. I kada duhovni i neduhovni čovjek ukrste poglede obojici je nelagodno i teško se sporazumijevaju. Bacite pogled, unazad, na savremeni svijet, i vidite šta je dolazilo s Istoka, šta sa Zapada, u minulih četvrt vijeka, i procijenite gdje duhovnost stanuje, a gdje je izgnana. Ko je orao, a ko pijetao! I gdje se prostire svijet praznine, lenjosti i razvrata, svijet praznoslovlja, mnogoslovlja i štetnoslovlja, a gdje ukazuju mala svjetla koja su velika svjetla.

• Savremena Crna Gora, zakon o vjerskim zajednicama – tema nezaobilazna i za pjesnika…

– Savremeni ljudi ne ispunjavaju Hristov zakon, ne nose breme jedni drugima. Oni nisu, škodeć sebi, ne donoseć korist drugima, ovladali tehnikom osnovnog života – da se jezik drži pod dva ključa. Savremeni čovjek nema svijest o vlastitom grijehu, što znači da se ne samo kupa u grijehu, nego i u duhovnom sljepilu. Otac naš nije, bez razloga, rekao učenicima svojim da će u svijetu imati žalost i da nije dobro da, u svijetu, dalekom, hrane svinje, mislene. Sveti Grigorije Palama veli da je onaj koji odstupi od Oca našega nalik životinji ili demonu, da se ukopava ispod zemlje, umjesto da stremi k Nebu. Dodajući – bez volje Oca našega ni ptica ne uzleće, ni dlaka s glave naše ne pada. U Crnoj Gori je na djelu onaj proces kada se naš (lični) krst preobrazio u krst Hristov, uz pomoć kojeg se spasavamo. Ako s Hristom stradamo, s njim ćemo se i proslaviti, veli Nebohodi Pavle. Kako da se odredimo spram onih koji odgurkuju bližnje, laktovima, i rasipaju, uokolo, adsko sjeme, spram onih kojima ni Sveti Vasilije Ostroški, slava mu i milost, koji nas ukrepljuje i utvrđuje, nije dovoljna opomena da su na lažnom putu. U svijetu, u kojem je dobro postalo sićušno, oskudno i nemoćno, gdje su i tkači Božjih tkanja nepriznati i neocijenjeni, neophodno je (da bi preživjeli) da, u srpskoj duši, zapjeva najdublja dubina, iznalazeći svoj ritam, mjeru, misao – svoje tačne i prave riječi. Samo tako ćemo stati na put procesu kojega je imenovao Ivan Negrišorac – kako se, naime, od istrage poturica, odnosno, od borbe za očuvanje vlastitog identiteta, borbe za opstanak naroda i države, došlo do radikalizovanog oblika duha samoporicanja, odnosno, do istrage predaka, obračuna s njima, do preinačenja njihovog zavjeta, dakle, do preimenovanja istorijskog pamćenja jednog dijela srpskog naroda.

Hoću da kažem i ovo – onaj koji je u nama veći je od onog koji je u svijetu. Unutra, u srcu našem, naša je otadžbina. Ako je tamo ne nađemo nećemo je naći nigdje. Svi smo mi grešnici i svi smo pred paljbom uhodioca. I svima nam je neophodno pokajanje. Svi se vraćaju nakon pokajanja – i razbojnici, i dušeubice. Nema neoprostivog grijeha, osim nepokajanog grijeha. Juda je, sjetite se, zgriješio, ali se nije pokajao. Pao je u očajanje koje ga je dovelo do smrti duše, do samoubistva. Petar je, takođe, zgriješio, ali se i pokajao, vrativši se u apostolsko dostojanstvo. Isto se dogodilo s Jerusalimom, Sodomom i Gomorom, sa Horazimom, Vitsaidom i Kapernaumom. Jedino se Ninivija pokajala – i spasila. Šta hoću da kažem!? Da i oni koji su uglibljeni u prelesti, u ulozi slepaca koji pokazuju put onima koji vide, koji su u službi lukavoga, mogu primiti darove Božje. Za njih treba paliti svijeću i moliti se Ocu našem. Ako ga, kao skrušeni gubavci, umole da ih očisti i ako od njega čuju – očisti se, onda će srce njihovo, nemoćno i raslabljeno, umaći ispraznosti zemaljskoj. Svaki je čovjek, u dubinama svoje duše, bolji od projave svoje ličnosti u svakodnevici.

• I šta, onda…

– Šta!? Nužno je da se Crna Gora oslobodi od taloga sedamdesetogodišnjeg gnoja i gube svoje duše, od bezbožja komunizma, koji nas je udaljio od blagog jarma i bremena lakog, od Onog koji krivo ispravlja i palo podiže. Vjera Hristova je dah i život srpskog naroda. Samo On ispravlja naše stope, opominjući da ne valja zidati na tuđem temelju. I kao što je Makarije Veliki dan počinjao molbom Ocu našem da ga očisti grešnog, jer ništa dobro nije učinio pred njim, tako i mi moramo da se pomirimo sa svima, da bi se Otac naš pomirio s nama, da oprostimo svima da bi i On oprostio nama. Šta nam valja da nas čitav svijet hvali, ako na Otac naš ne poznaje. I još – ne biva djece bez roditelja, ne biva ono kasnije bez onoga što mu prethodi. Stoga – ko misli da stoji neka se pazi da ne padne!

Mila Milosavljević

---

I kao što je Makarije Veliki dan počinjao molbom Ocu našem da ga očisti grešnog, jer ništa dobro nije učinio pred njim, tako i mi moramo da se pomirimo sa svima, da bi se Otac naš pomirio s nama, da oprostimo svima da bi i On oprostio nama