Pjesnikinja
Danijela Nela Jovanović nedavno je za svoju knjigu poezije „Ivicom ponora” dobila nagradu „Mirko Banjević”, koju dodjeljuje Književna zajednica „Mirko Banjević” iz Nikšića, za knjigu prvjenac. O književnom priznanju, prvoj knjizi, poeziji, ali i drugim temama Jovanovićeva govori za „Dan”.
• Nedavno ste dobili posebnu nagradu KZ „Mirko Banjević” za prvu knjigu „Ivicom ponora”, koja je objavljena u izdanju Udruženja književnika Crne Gore. Šta za Vas predstavlja ova prestižna nagrada koja nosi ime velikog crnogorskog i jugoslovenskog pjesnika Mirka Banjevića?– Kada vas delegiraju za neku književnu nagradu, taj čin je već, sam po sebi, veliko priznanje. A kada istu dobijete za prvu knjigu, unutrašnje zadovoljstvo je nemjerljivo. To je veliki podsticaj, dokaz da je neko primijetio to što radite i zaista je velika čast za mene što sam se našla u društvu eminentnih književnika i stvaralaca, koji su ponijeli titulu dobitnika ove prestižne nagrade.
• Vaša knjiga poezije „Ivicom ponora” skrenula je pažnju čitalačke javnosti. Kolika je i kakva ivica ponora o kojoj pišete?– Ako pođemo od platonovskog načela da istina nije subjektivna, i da se ne temelji na mišljenju pojedinca, onda istina koju interpretirate i onako kako je vi doživljavate, može biti mač sa dvije oštrice. Vodeći računa da ne pređete granice dostojanstva književnog izraza, a da ipak iznesete i približite surovost stvarnosti i života, imate konstantan osjećaj da hodate ivicom ponora. Načinite li čak i najmanji pogrešan korak stropoštaćete se, dok nasuprot tome, potreba da istrajete i pokažete književnom esnafu da može ozbiljno računati na vas, tjera da hodate naprijed uzdignute glave.
• Djelo počinje pjesmom „Ples sa vukovima”. Koliko je teško plesati sa vukovima?– Činjenica je da živimo u veoma teškom vremenu, koje najbolje oslikava mudrost počivšeg patrijarha Pavla, koji je rekao: ako jagnje zaluta među vukove ono ima samo dvije mogućnosti – da ostane naivno jagnje i bude pojedeno, ili da naoštri zube i postane vuk. Dakle, izbor nije nimalo lak, a ja se trudim da ga plesom prolongiram što duže mogu.
• Šta Vas inspiriše i tjera da stvarate? U čemu pronalazite inspiraciju?– S obzirom na moje životno doba i odluku da se tek u zrelim godinama posvetim velikoj ljubavi - pisanju, mogu reći da iskustvo koje je iza mene, kao i činjenica da sam ostvarena na svim poljima privatno i profesionalno, daju mi kredibilitet da mogu da se dotaknem raznih književnih žanrova, da eksperimentišem i sa najosjetljivijim temama poput duhovnosti i prolaznosti života. Kao nepopravljivom perfekcionisti, često mi se dešava da se ta dva prepliću i ukrštaju sa mojom osjetljivom ženskom prirodom. S jedne strane, bude u meni potrebu da štitim i čuvam moralne vrijednosti kao zavještanje svojih predaka, sve ono čemu su me učili kako bih mogla te neprocjenjive duhovne darove da prenesem na svoju djecu, i sa druge strane bude neman, zvijer-vučicu, kada se suočim sa određenim društvenim talogom koji želi da poljulja veliku tradiciju našeg naroda i njegovu patrijarhalnu porodicu. Nažalost, usljed aktuelne društvene scene i povrijeđenih najdubljih ljudskih osjećanja i vrijednosti, inspracije ima napretek.
• Kako Vam izgleda naša savremena književna scena?– Na našoj književnoj sceni ima mnogo kvalitetnih i velikih pisaca koji su, nažalost, „skrajnuti” usljed neodgovarajuće političke pripadnosti. To je sramno, i nedopustivo, jer se politika uvukla u svaku poru društvenog bitisanja. Ipak, doprinos kulturi koji oni daju je nemjerljiv. Rekla bih da je naša čitalačka javnost već razvila imunitet prema nametnutim i eksponiranim „laureatima”, obazrivo bira literaturu i nesporno prepoznaje kvalitet. Zato su ovi veliki književnici, uprkos svim diverzijama i osporavanjima, zastupljeni i prisutni u mnogim kućnim bibliotekama, i nezaobilazno su štivo svakog ozbiljnog čitaoca. A. ĆUKOVIĆ
Završava prvi roman i drugu zbirku pjesama
• Na čemu trenutno radite i šta čitaoci mogu očekivati od Vas u narednom periodu?
– Moji planovi su da, do kraja godine, završim i objavim roman prvjenac, radnog naslova „Ćuti, kad ti kažem!”, kao i drugu zbirku poezije koja je u pripremi. Moram naglasiti da mi je rad na ta dva rukopisa sad mnogo teži i zahtjevniji, jer su, na neki način, obavezani prestižnom nagradom koju mi je donijela prva zbirka „Ivicom ponora”. Odgovornost koju osjećam prema čitaocima, da ne iznevjerim ukazano povjerenje i očekivanja, velika je, pa sam zato sebi postavila neke okvirne rokove, kako bih se temeljno posvetila njihovoj realizaciji. Usljed sve većeg interesovanja za književnu kritiku, planiram da poradim i na nekim prikazima, ali to nije prioritet.Knjige su moj jedini fetiš
• Imate li uzore u književnosti?
– Svakako. I pored maksimalne posvećenosti koju zahtijeva porodica i vaspitanje djece, koja su u svakom momentu prioritet, uvijek sam nalazila vremena da čitam. To je oduvijek bio moj jedini fetiš, tako da sam knjige omiljenih mi pisaca, čitala i čitam obavezno po nekoliko puta. Tu svakako spadaju veliki ruski klasici: Tolstoj, Dostojevski i Puškin, zatim naše književno Sveto Trojstvo: Njegoš, Marko Miljanov i Stefan Mitrov Ljubiša, a od savremenih Matija Bećković i Ranko Jovović, čiji lirski izraz se znatno reflektuje u mojoj poeziji. Da ne zaboravim samo još i Desanku Maksimović, Vesnu Parun i Milicu Kralj, koje takođe veoma cijenim i rado čitam.”Na našoj književnoj sceni ima mnogo kvalitetnih i velikih pisaca koji su, nažalost, „skrajnuti” usljed neodgovarajuće političke pripadnosti
)){kind=small}
