Koprodukcijom Kazališta „Ulises” i Beogradskog dramskog pozorišta, komadom „Ko se boji Virdžinije Vulf” u prepunoj sali KIC „Budo Tomović” počelo je prvo izdanje festivala Regionalne unije teatara u Podgorici. Prethodno, festival RUTA je dobio priliku da se predstavi u Beogradu, a potom će neku od predstava iz Crne Gore, Srbije, Sjeverne Makedonije, Hrvatske i Slovenije gledati i publika u glavnim gradovima ovih država. RUTA je u Podgoricu „došla” zahvaljujući Gradskom pozorištu i Sekretarijatu za kulturu Glavnog grada.
„Ko se boji Virdžinije Vulf”, kultni dramski tekst Edvarda Olbija ovaj put režirala je
Lenka Udovički, a glavnu rolu Džordža i Marte povjerila je
Radetu Šerbedžiji i
Katarini Bistrović Darvaš, dok smo u ulogama Hani i Nika gledali
Niku Ivančić i
Milana Marića. Kroz glavne momente ove priče o bračnom paru intelektualaca, bez djece, na okruglom stolu nakon izvođenja proveo nas je reditelj
Zoran Rakočević. No, nije to samo priča o neostvarivanju i tog odnosa koji se i danas, kao i `60-ih godina 20. vijeka podrazumijevao u braku, i koji se ovaploćuje u biološkom nastavku – roditeljstvu, kao još jednoj potvrdi ljubavi supružnika. Ne, to je u istoj mjeri i priča o onome što razara ljubav, što razara i brak – kao instituciju, dogovor – ugovor, ili partnersku relaciju, kako god ga posmatrali. Priča je to o igrama i lažima, i to ne samo u ljubavnim i bračnim odnosima, već i kada je u pitanju napredovanje u karijeri, na društvenoj ljestvici, u krevetu... Ali, i o tome koliko daleko smo spremni da se „igramo”, do koje mjere smo spremni da podnesemo i bolni dio nemilosrdnosti pravila, koliko smo spremni da trpimo, ali i da opraštamo, koliko smo žrtve a koliko mučitelji. Na kraju, priča je to o ljubavi, nametnuo se zaključak na kraju okruglog stola, i o tome od čega je sačinjena i kako čvrsto veže „učesnike”.
Rakočević je posebno ukazao na znakovitost naslova predstave – „Ko se boji Virdžinije Vulf”, a koji se po njemu posebno tiče lika koji glumi Bistrović Darvaš.
– Pitala sam se zašto se komad tako zove, i nailazila na razna tumačenja. No, mislim da je bitnije koliko u stvari skrivamo svoju pravu istinu. Tu sam se zaustavila kod tog odgovora, i mislim da se i Virdžinija Vulf time bavila – koliko je skriveno postoji u nama, i što je od toga istina. A, kroz sve ove iluzije i igre Džordža i Marte, vidi se da izbjegavaju stvarnost kako god znaju i umiju. I susret sa stvarnošću, na kraju, koja opet nije stvarnost, jasno pokazuje u kakvom su stanju ti ljudi – rekla je Bistrović Darvaš, pored ostalog dodajući da se ne može uvijek razlučiti laž od istine. Dramaturg komada je
Željka Udovičić Pleština, kostimograf
Bjanka Adžić Ursulov, scenograf
Stefano Katunar, koristi se muzika
Najdžela Ozborna i
Davora Roka, a koreograf je
Matija Ferlin.
Ž.J.
Lijepo je kad postoje razmjeneUoči igranja komada,
Rade Šerbedžija, koji nije prisustvovao okruglom stolu, dao je izjavu
Danki Jašović, ispred organizatora festivala RUTA u Podgorici. Kako je naveo, obradovala ga je činjenica da u Crnoj Gori ponovo nastupa u pozorištu, i to nakon skoro 40 godina, kada je nastupao u Budvi i Kotoru, kako je rekao „u prošlom životu”.
– Komad je fantastičan tako da nema razloga da ne bude super događaj. Predstava nikad nije sama sa strane glumaca, ona je uvijek s publikom, i uvijek je zajedno gradimo – rekao je Šerbedžija. Odlično je kada se ostvaruju koprodukcije, dodaje, jer je danas teško raditi predstave ako niste glavno pozorište u gradu, ako niste dotirani od države.
– Mnogo je lakše ako se radi koprodukcija, s drugim gradom, pozorištem, i mnogo je lakše, i lijepo je kad postoje razmjene – rekao je Šerbedžija.
)){kind=small}
