-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Na Njegušima se do danas prepričava kako je
Savo Dumov Popović, dok su ga teško ranjenog i osakaćenog nosili preko Njeguša prema Cetinju u nadi da će ga tamošnji ljekari spasiti, pjevao sa nosila iz svega glasa:
„Ječe brda i doline, Savo Dumov vas u komatine...” A kad je, ipak, ozdravio, iako invalid bez lijeve noge, Savo je ponovo dospio u tamnicu jer se pokazalo da ni ćesarske vlasti iz Kotora nije sjedjele skrštenih ruku. Čim su utvrdili da im je zatočenik umakao iz tamnice, za koju su vjerovali da je iz nje nemoguće pobjeći, preko svog izaslanika na Cetinju zatražili su da im se Savo Popović izruči ili da se stavi u tamnicu na tešku robiju.
Eda bi udovoljio moćnoj bečkoj sili, knjaz
Nikola je poslao Sava na Grmožur, golo ostvrvce, leglo ptica i zmija na Skadarskom jezeru, u tamnicu u koju je slao najljuće protivnike.
Savo, po prilici, nije dugo tamnovao – izbavila ga je, izgleda, knjaževa majka
Stana, koja mu je po nekoj rodbinskoj, komšijskoj ili kakvoj drugoj vezi bila naklonjena – i on će poslije dugo boraviti na Cetinju, zidati i podziđivati na zahtjeve i po potrebi dvora. Po prirodi veseljak i šeret, on se brzo uklopio i pridobio naklonost knjaževe djece. Ostalo je zapamćeno kako je, kad bi ga ona zapitkivala šta mu je bilo sa nogom, odgovarao da mu je ta noga zimi mnogo zebla i da je zato odlučio da je otkine...
Od sve knjaževe djece posebno ga je ipak gotivila princeza
Jelena, koja se negdje baš u to vrijeme bila vratila sa školovanja u Rusiji i četiri godine potom živjela u strahu da li će je stići sudbina koju joj je otac namijenio – da sa ostalim neudatim sestrama život provede kao monahinja na ostrvu Vranjina:
– Jelena ni kasnije, kad se udala i postala italijanska kraljica, nije zaboravila Sava i njegovu nevolju – kaže
Milena Popović, vlasnica poznate konobe „Santa Montanja” u srcu Njeguša, supruga Savovog praunuka
Marka, koji je, nažalost, prije neku godinu stradao u saobraćajnom udesu u Katunskoj nahiji.
– Lično se kraljica Jelena postarala da mu u Italiji nabavi i pošalje u tom trenutku najsavremeniju protezu uz pomoć koje se on potom lako kretao i gotovo sasvim normalno živio i neumorno radio sve do 1947. kada je umro u 86. godini života.
Savo se oženio
Anđom od
Milića iz Bjelica. Sa odivom iz te glasite i opjevane kuće izrodio sinove
Marka i
Petra i ćerke
Mariju i
Ike. Iako od sina Petra nije ostalo potomstva, od Sava Dumova Popovića ima više od sto potomaka (od sina Marka 35, od Ike oko 20, a od Marije čak 54).
Bio je neumorni radnik i pregalac, a pretežno se bavio klesanjem kamena i zidanjem, valjda ponajtežim fizičkim poslovima kojima se čovjek može baviti. Invalidnost mu, ponajviše zahvaljujući kvalitetnoj protezi koju mu je obezbijedila italijanska kraljica, nije smetala da po Njegušima i širom katunske nahije ostavi brojne spomenike svoga rada i umješnosti.
Sjutra: NIKAD BEČU NIJE OPROSTIO
ProtezaSavova proteza, dar kraljice Jelene Savojske, koju nam je pokazala
Zorka, supruga Savovog unuka
Cvjetka –
Muja, i danas se kao relikvija čuva u njihovoj porodičnoj, obnovljenoj i lijepo uređenoj kući na Njegušima, nedaleko od kuće u kojoj su rođeni svi Petrovići koji su se više od dva vijeka smjenjivali na crnogorskom tronu pod Orlovim kršem. Iako je stara više od 120 godina, ni sada joj ne bi bilo mane i proizvođači sličnih invalidskih pomagala bi, čini se, i danas imali šta da nauče od tadašnjih majstora.KamenicaDok je bježao iz kotorskog zatvora uz bespute i bezvodne kamenjare prema selu Zalaz, Savo je naišao na jednu kamenicu u kojoj je našao nekoliko spasonosnih gutljaja vode, tek da malo utoli strašnu žeđ koja ga je morila. Kasnije, u znak zahvalnosti, vratio se i tu kamenicu uredio i proširio, „burilo vode se – kako kažu mještani – iz nje na ljetnjemu danu moglo natočiti.“
)){kind=small}
