Udruženje književnika Crne Gore organizovalo je u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici pjesnički pomen - komemorativno veče nedavno preminulom pjesniku Ranku Jovoviću. Veče posvećeno pobunjenom liričaru, pjesniku čije ime je sinonim za apsolutnog pjesničkog posvećenika, održano je pod nazivom „Ne okreći glavu od mene Gospode”.

O neprolaznom Jovovićevom pjesničkom djelu, o nezalaznoj svjetlosti lirike najvišeg reda, ovjenčanom najznačajnijim književnim nagradama na srpskom jezičkom prostoru, a koje tvore vijenac pravoslavnog duha, govorili su: Novica Đurić, predsjednik UKCG, Milica Kralj, potpredsjednica UKCG, književnici Veselin Rakčević, Ilija Lakušić i Bećir Vuković. Odabrane pjesme iz bogatog Jovovićevog opusa čitao je Dragan Alorić, urednik Srpskog radija.

-Zaista Gospod određuje i redosled umiranja pa je tako odredio da pjesniku Ranku Jovoviću da to bude 10.02. 2020. godine – na dan smrti književnog velikana Fjodora Mihailovića Dostojevskog. Svako vrijeme ima svog pjesnika. Onaj prošli i ovaj vijek imali su Ranka Jovovića a vrijeme koje dolazi tek će ga slaviti. Jer, Jovović i nije mnogo mario za vrijeme u kom je živio ali ga je ono, ne njegovom voljom, proglasilo svojim pjesnikom. Klasikom. Vjerovao je kako je najveća nesreća biti pjesnik, ali da ništa drugo ne bi mogao biti osim pjesnik - hroničar ljudske patnje, tragike, lične i kolektivne, narodnog stradanja i nesreće. O prijatelju Ranku Jovoviću i ne može se govoriti a da ne počnem od bola do bola, od patnje do patnje, jer je on desetinama objavljenih knjiga poezije, eseja i angažovanih tekstova ispisao antologiju ličnog stradanja ukoričenu u bol i tugu i tim vezom uvrstio sebe među srpske književne klasike. A u poeziji se ne može steći status klasika a da od života ne stvarate poeziju a od poezije život kako je to činio Jovović. Zato je o sreći retko pjevao i kao da se od nje odrekao zarad poezije njegovog najplemenitijeg izraza, odnosno glasa. Ništa ne čudi što je Jovović u poeziji iskreni ispovijednik koji dok spava sa cijelim svijetom jedino razgovara, radi i sve čuje, tak kada se probudi sebe drugačije vidi – kazao je, između ostalog, književnik Novica Đurić.

Pjesnikinja Milica Kralj je kazala da je Jovović svojom pjesmom iskazao i hvalu i pohvalu, ali i najžešću porugu i pokudu ne štedeći ni sebe ni druge, podcrtvajući negativnosti pojačanim stepenom ironije i samo ironije, cinizma i podsmjeha, silovitim energičnim iskazom koju isijava nepomirljivost i buntovništvo.

-Ranko Jovović je sa povišenom ekspresivnošću, energijom koju isijava srpski jezik i pobunjeni um, od prvog do zadnjeg napisanog stiha, od prve do poslednje pjesme, opjevao krik. Onu vrstu krika koji se po Tadeušu Ruževiču mora učiti. Jovovićeve pjesničke slike su mikrokosmička čestica niza lirskih opservacija koje povezuje samorazarajući motiv patnje, silazak u opšti životni vrtlog svagdašnje banalnosti i ispraznosti, pjesničke slike objave života kroz kristalnu suzu jedinke pjesničke koja plače, pati i vjeruje u vaskrsenje. Ozarena molbenom svjetlošću Rankova poezija uzdiže se iz ponora najdublje tame, plamenom one vatre koja i obasjava i zakriljuje, i u svojim neugasivim žarom čuva i obznanjuje svjedočanstvo nepotkupljive pjesničke autentične samopovlašćenosti – pjesme Ranka Jovovića, vlasnika plemstva bola i suzno-molitvenog ozarenja pod disovskim ukletim nebesima vaskolikog stradanja – zaključila je Kralj.

Književnik Ilija Lakušić je kazao da se teško navikava da kaže „pokojnog”, jer „znali smo za šta se rodio i na strani čega je gradio svoju borbu”.

-I sam je u poslednje vrijeme ponavljao: „Poezija mora da bude svjedok”! Dakle, kao i sam čovjek, kao pjesnik, smatrao je, poezija mora da se bori na strani čovjeka. Tako je Jovović svoju intimu ugradio u mapu svoga naroda, u pravoslavno i kulturološko biće koje je oblikovalo ovaj prostor. A ne može se izbjeći činjenica da se na taj narod i njegov sirotni imetak nasrtalo sa kopna i mora, iz zemlje i vazduha. Uostalom, restlovi starih okupacija pulsiraju i danas.

Poslednju deceniju život nas je zbližio, družili smo se više nego obično. Pričali smo o svemu, o smrti najmanje. Da bi vjerovao u poeziju, vjerovao je i u život. Jedno izvan drugog, smatrao je, nije moguće. A nije se pojavio, da tako kažem, iz škole nego iz svog rođenja. Teško je reći šta bi bio da nije bio pjesnik. Čini se da ga je opredijelilo i samo vrijeme. Poetski je uzrastao u doba kada je patetika odzvanjala kao prazne konzerve koje su jurišale na nebesa. Njegov glas je bio jedan od onih koji su poetsku riječ privoljeli k’ „poznaniju prava“. Pokazao je da govoriti i poetski se izražavati nije isto. I to je bila borba, borba cijele jedne generacije koja je estetiku poezije izvela do evropskih tokova, onih koji će se krajem prošlog vijeka tretirati kao moderni i postmoderni. Ta generacija pisaca dinamično je živjela za kafanskim katedrama sa kojih je tvorena poezija kakvu danas imamo, ali malo čitamo – kazao je Lakušić.

Književnik Bećir Vuković istakao je kako u Crnoj Gori niko kao Jovović nije „provjetravao lobanje”

-Brana Petrović, Aca Sekulić, Ranko Jovović, Mišo Tripković, Milan Nenadić, Jakov Grobarov... Od ove opasne manjine - ostao je samo Milan Nenadić - Gavrilo Princip srpske poezije. Branina šifra bijaše - moć govora, Acina formula - formula moja, Rankova - nema više gospode, Mišova - potom otići, a Milanova - lirikski pucanj pesnika Principa. Pa ipak, sve je Ranko oksimoronski prespojio - opasna manjina. Kraljevstvo boemije, dakle pobune, bijaše akcenat njihove poezije, bezbožna ljubav prema slobodi, modernost kao zastava poezije, razaranje lažnog morala koji se, otprilike, najteže utire, i vazda se uspinje uz Utrilove stepenice prema Monmartu, ili Lovćenu, ili Gazimestanu, svejedno. Ono što usta naviknu da kažu - srce navikne da vjeruje. Jovović je srcem pripadao toj pobunjeničkoj pesničkoj družini koja se - psom zaklinjala. To je ta opasna manjina, koju nalazimo i u poslednjoj Rankovoj knjizi, koja je ugledala svijet tri dana prije nego što zamače za oblakove onoga svijeta. Poput onog Himenezovog određenja: "Pišem za manjinu, zauvek." Ko piše za većinu, bježi od sebe - bježi od - ja. Taj se i predstavlja: ja nisam ja. Potonji boemi Brana, Aca, Ranko, Milan, Mišo, Jaša, bilo je stanje duha, traženje slobode u svakoj pori kore i kože - grana tijela i kupole duše, van socioloških normi, napuštajući čak i porodične poslove. Nije boemija samo kafana i alkoholi, iako je to osnovni teren. To je veliko provjetravanje podruma i suterena društva, provjetravanje škola i kidanje okova provincije. U Crnoj Gori, niko kao Jovović nije provjetavao i lobanje – kazao je Vuković.

Ranko Jovović je autor pjesničkih knjiga: „Gvozdena šuma”, „Dodir tame”, „Jemstvo”, „Divlji plač”, „Psa mi”, „Druženje sa Sokratom” (izbor), „Poljubac za Anu Ahmatovu”, „Gomilanje straha”, „Zemlja za ukop”, „Zalazak sunca zauvijek”, „Crnjanski”, „Pagani pred raspećem”, „Vuci u žalosti” (izbor), „Divlji plač” (izbor), „Šta je čovjek bez podviga Gospode”, „Mračni hljeb”, „33 pjesme o slavi i propadanju”, „Najlepše pesme Ranka Jovovića” (izbor), „Moj doprinos razaranju svijeta”, „Munje i molitve” (izbor), „Čekajući jakobince”, „Izdahnuću na balkonu”, „Ni dana bez kajanja”. Autor je knjiga eseja i intervjua: „Nek mi ne bude ništa oprošteno” i „Doba divljanja”. O njegovom djelu objavljena su dva zbornika. Dobitnik je najznačajnijih književnih nagrada na srpskom jeziku. Zastupljen je u brojnim antologijama i prevođen na ruski, engleski, italijanski, rumunski, bugarski i francuski jezik.

A.Ć.

---

Da je više Jovovića...
Književnik Veselin Rakčević je mišljenja da Jovovićeva poezija uznosi čitaoca do horizonta mistike.

-Imao sam privilegiju da me kao mladog studenta Ranko uvede u svijet poznate beogradske boemije u društvu njegovih prijatelja Brane Petrovića, Aca Sekulića, Jaše Grobarova, Srbe Ignjatovića i drugih... Zahvaljujući Ranku Jovoviću objavio sam svoje prve pjesme u „Čiku”, „Studentu”, „Skadarlijskim novinama”... Ranko Jovović je pjesnik pobune na putevima osvajanja slobode. Na tom putu ispijao je mnoge gorke čaše. Rano je shvatio da ne može protrčati ispod duge i da će uvijek ostati kraći za korak, korak nepostojeći. No, to ga nije obeshrabrilo na zacrtanom prometejskom putu. U njegovoj pjesničkoj osobenosti izuzetnog srpskog pjesnika, u toj ljudskoj koži kao da su živjela dva Šekspirova lika, ukleti princ Hamlet i Horacije, istinu da svjedoči. Jovovićeva poezija magičnih gibanja i lirskih valera uznose čitaoca do horizonta mistike, koja je građena od riječi i ljubavi do patriotizma i otpora do zadnjeg daha. Da je više Jovovića i Jov bi nam zavidio – zaključio je Rakčević.