Kada budete čitali ovaj tekst, osmi mart je već uveliko prošao, ruže i karanfili su već počeli da venu, smirile su se strasti i sve je već juče. A već danas vidim cvijetni aranžmani svuda, sve je šareno, trg okićen, eto još jedna prilika da se obrne neki biznis..malo zaradi na emocijama, zamažu okice nekim poklončićem, ponešto se oprosti, prećuti ili zaboravi. Ipak taj osmi u martu mjesecu je nekima po mnogo čemu bitan i ne samo zbog tih ruža i karanfila, bitan je jer se neko tada i rodio, nekoga ćemo se sjetiti sa tugom na taj datum jer nije više sa nama, nekima će uvijek buditi neke rane i tihu patnju. A ima i divnih ljudi koji na sve misle, pa čak i tog famoznog osmog marta, misle na nečije male duše, mala srca, a velike tuge i velike boli. Možda čak i prevelike za tako mala pleća. Danas ću da vam pričam o ženi koja je imala dovoljno sluha, da jedno malo biće sačuva od tih emocija koje ga možda čekaju na taj dan. Ona je svoju malu armiju naučila da budu složni, da budu glumci, da se tog dana ponašaju nekako drugačije, kako njihov drugar, ne bi osjetio da je drugačiji, malo siromašniji. Da je siromašniji za najdivnije biće koje nas pod srcem nosi, koje nas rodi, voli, njeguje i mazi. Za biće koje nema zamjenu a ime mu je majka. Tog osmog marta, drugari su crtali obične stvari, cvijeće jer je napolju divan dan, budi se proljeće, pričali su obične teme i bili su najnormalnije obični. Tog dana na času se radila pjesmica pod nazivom Dohvati mi tata Mjesec, veličao se tata kao heroj i junak iz bajke, tog dana sve su pjesmice o majkama i bakama, tetkama i sekama na trenutak utihnule. Pisao se sastav o nekim drugim jednako posebnim osobama. Ovo vam sve pišem jer želim da zahvalim Bogu što još takvi ljudi postoje, što nam takvi neki ljudi vaspitavaju djecu i uče ih da nije sve u peticama i štrikovima, da ima nešto i u saosjećajnosti, humanosti, drugarstvu, ljubavi. Da misle i da su upućeni jedni na druge, da shvataju da žive jedan zajednički život punih devet godina i da su sem što su drugari i jedna mini porodica, jedan poseban mini kosmos koji u njihovom slučaju ima samo jednog roditelja, makar tih prvih pet godina, a to je učiteljica. Nas su učili da je ona druga majka, pa neka tako i danas bude, druga majka bar onima koji su je nažalost tako prerano izgubili.
Zato vam kažem, nemojmo tog osmog marta misliti samo na poklone, ruže i bukete, parfeme i koverte, mislimo i na druge vrijednosti, ipak smo ljudi. Nemojmo uvijek da nam je hejt i negativa ono što nas pokreće, neka nas nekad pokrene nečije djelo, misao, osmjeh, pa nek bude i ta ruža ako baš mora. Ne zamjerite ni na tome ako je ne dobijete, ružu, nečije „obuci se, hladno je, ponesi ključ ili jesi li gladan/a” mnogo više govore od onog suvoparnog volim te na dan osmog marta ili dana zaljubljenih. I ne budimo cinični, opet, biće žena, mama, baka, koje će samo tog datuma i moći dobiti taj cvijet i znak pažnje, jer, takve su nam mogućnosti. Budite blagi. Umjereni. Uživajte u svom danu drage moje, ne gledajte jedne na druge ko preko nišana, ona što nosi bukete možda nema kući tople ruke da je grle i sanja o njima, možda bi dala svo blago svijeta da ima što i vi, onaj predivan sastav na temu „moja mama” ili onaj najslađi papirić sa otiskom šake koja predstavlja cvijet. Čudni smo mi ljudi.
Ljubi vas vaša Bisa, želim vam ljubav, što ljubavi više tada je i svega više.
Do čitanja...