Desiše se i ti dani, jako bitni i važni u odrastanju sve, pa i Bisine djece. Prvi je rastanak od Učiteljice i prelazak u malo ozbiljnije školovanje i završetak osnovne škole i otvaranje novog poglavlja života. Ali koliko god bili srećni i ushićeni, pomalo smo i tužni, sjetni, jer odvajamo se od nečeg sigurnog, i našeg, a hrlimo nepoznatom i nesigurnom. Nekako bi svi da smo još uvijek mali, da nas maze, da nas ljube, a opet i da smo važni, veliki i ozbiljni. Sve ove emocije su me vratile u dane moga djetinjstva i neka draga sjećanja. Shvatam koliko toga se promijenilo, a koliko su neke stvari ostale baš iste. Promijenio se pomalo odnos, svijest, jer su djeca pametnija, imaju više informacija, ali ta ljubav, beskrajna je ipak ostala ista. Ja sam imala sreću, pa sam imala dvije učiteljice u dvije škole. Obje sam nekako istom jačinom voljela iako sam sa jednom bila samo dvije godine. Moje Ljubica i Anka. Ljubica je bila starija žena, pred penziju, blaga, nasmijana, više kao neka draga baka, nježna. Ona me je naučila prva slova i prve brojke. Sjećam se da sam je čak jednom zamolila, da me sjedne pored moje simpatije i odmah mi je ispunila svaku želju. A onda sam se preselila u drugu školu. Moja druga uciteljica, moja Anka, bila je sušta Ljubicina suprotnost. Mnogo mlađa, energičnija, grlatija, stalno je bila u pokretu i obožavala je da pjeva. Mnogo sam je voljela iako je znala da nas i lupne i malo podvikne. Uvijek je nekako sve držala pod kontrolom, bila oštra, znala je bolje naše potrebe od nas samih. Usmjeravala nas je ka našim talentima, njegovala ih, nalazila opravdanja za razne dječije nestašluke. Sjećam se da sam zahvaljujući njoj, prvi put uzela sunđer i vim u ruke, jer smo crtajući grafite, naružili zid školskog toaleta pa smo morali da ga operemo. A isto tako bia sam joj „zor dika“ koju je poslala dvanaest dana u Beograd, na prvoj razmjeni djece. Meni je bilo prelijepo, ali znam da je moja majka svo to vrijeme preplakala. Mnogo toga ostaje u trajnom sjećanju. Sjećam se, imala sam srećnu majicu i srećan duks, za usmeno i pisano odgovaranje. Onda poseban put do škole, ako smo mislili imati kakvo testiranje. Majka bi redovno puštala vodu u vrijeme moji pismenih zadataka il odgovaranja „da mi sve teče ko iz vode“. To sam vrlo često i ja mojima radila, nekad krišom da me ne vide jer „ao majko nemoj da si primitivna“, dok je baka znala da ljusne po litar ipo vode, a onda ja trksa krpicom, da mi se stari komšija čika Boro ne oklizne ako bi slučajno tuda prolazio. Velike su to roditeljske muke i odricanja. Sjećam se da je naša učiteljica sa nama proživljavala i preživljavala sve naše brige i strahove, kad bi se međusobno posvađali, mirila nas i to čuvenim riječimo „ajmo, rukujte se, ajmo sad i zagrljaj, e tako treba, vi ste drugari“. Danas su, pomalo drugačije metode. Sad se djeca pozivaju na svoja prava, na zakon. Meni je bilo dovoljno da me učiteljica sam malo duže pogleda i ja sam morala sve da priznam. Imala je tu moć u očima da iz nas izvuče sve tajne. I Milena i Maja su bile sjajne učiteljice. Privržene, nježne, a opet sa izraženim stavom i karakterom. I ono što im posebno zahvaljujem jeste što su učile djecu pravim vrijednostima, a to je da ocjena nije jedino mjerilo za kvalitet i da je najlakše naučiti i dobite peticu, a mnogo je teže i važnije biti pošten čovjek, dobar i vjeran drug. Nadam se da će na novim životnim putevima, sva naša djeca imati osunčane staze, nasmijane i vedre ljude oko njih, koji će prepoznati njihove kvalitete, talente i davati im nesebično vjetar u leđa da istraju u svim svojim malim i velikim borbama. Nadam se da će ih učiti da nije važno ako padnemo, već je mnogo važnije da ustanemo, obrišemo koljena, pružimo ruku pomoći i krenemo dalje, još jače i moćnije. Prve i najvažnije lekcije su već savladali. Samo naprijed, nema predaje. Voli vas sve i ljubi teta Bisa....