Jutro je. Najljepši dio dana. Bistra glava, tijelo i um započinju još jedno svoje putovanje kroz život. A šta je zapravo život osim skupih tih jutara i dana, koje kasnije sabiramo u riznice sjećanja. Čega se vi najrađe sjećate? Djetinjstva, rane mladosti, ili su vam pak, najmiliji ovi trenuci sadašnjosti. Mene često miris, boja, ili melodija neke pjesme, vrate u neka daleka vremena, neka sjećanja se probude i osjetim se lijepo. Miris domaćeg hleba, pečenih paprika, vrate me u dane kad sam bila mala, kada mi je za sreću bilo potrebno samo vrijeme, taj komad hleba, malo sira il paprika i moje društvance. Sjetim se Momišića, livade, stare lopte polu izdušene, čika Milete i mog tate. Vječiti žamor djece, smijeh, i glasovi naših majki koje nas zovu da se vratimo kući a onda čuveno „a neee, majko moguli još malo napolje i ono njihovo, akon malo nekanje, „ajde ali još samo pet minuta“. I uvijek bi bilo to najljepših, najslađih i najkraćih pet minuta, kad smo grabili da se još malo izigramo, pomirimo, jer nije valjalo ostat posvađan, a sjutra je nov dan i nove mogućnosti za druženje. Tada su dječaci bili pravi drugari, iako bi se popeli na dud, drugaricama su brali i bacali plodove, u raznim igricama bili su „pu spas za sve nas“, pravi mali vitezovi i prinčevi svog vremena. Mnogo se toga danas izmijenilo. Djeca spavaju do poslijepodneva, pola dana i života im prođe nepomično, u snu, jer onaj drugi dio dana, provode zakucani za male ekrane, lap topove i telefone. Ne umiju da trče, da se igraju, druže, smiju na glas. Za današnje generacije ne postoje pravila, prepreke, oni ne znaju šta znači bit „ljut kao komšija Radovan“ i čuveno „stišaj malo od dva do pet se odmara“. Današnji klinci nisu više prinčevi a djevojčice su više male zvjerke, nego princeze. Svi se pozivaju na neka svoja „prava“ zakonom zagarantovana, i kao da više ne maštaju. Niko više ne želi da bude policajac, fudbaler ili učiteljica, balerina. Danas svi imaju visoko postavljene ciljeve, svi bi da su menadžeri, mali privrednici, političari. Kompletan sistem vrijednosti se promijenio. Danas su djeca sa petnaest godina više ljudi, nego li djeca, koja jedva čekaju da odrastu i uhvate se u koštac sa svim životnim problemima. Ja sam sa deset godina, ležala na livadici, gledala oblake kako prave svoje oblike i takmičili se koji nas na šta ili koga podsjeća. Danas bi takvo dijete, njegovi drugari, vjerujem proglasili nekim čudakom i izolovali ga kao takvog. Mi i kao odrasli, želimo nekad da maštamo i često se vraćamo djetinjstvu, tom čistom i ne uprljanom dobu. Sem što je divno jutro, danas će biti i poseban dan. Jedan dječak u duši, sa očima boje šume u jeseni, dušom Malog princa i snom da postane fudbaler, slavi svoj rođendan. On je već postao nečiji heroj, ljubav do kraja života i oslonac. Možda se nije proslavio dajući golove, ali ostaće upamćen o tome što zna da radi najbolje. On donosi mir, sije ljubav, daje vjetar u leđa i odlična je ruka prijateljska. Danas već čovjek, taj dječak u srcu, želim da bude srećan i zdrav..i da ispuni godine životom i sjećanjima, jer na kraju jedino nam ona i ostaju..

Dječače, nisi postao fudbaler ali ipak imaš iza sebe svoj TIM, mi smo i u odbrani i u napadu uz tebe. Vole te tvoji suigrači života BV2..Srećan ti rođendan Vlado, voli te tvoja Bisa...zauvijek!

---