Jesen. Ove godine dugo iščekivana sa moje strane. Dosta mi je bilo vrućine, preznojavanja, ljeta, meni..MENI koja ga obožavam, jer izgleda i životu dođe momenat kada se sve mijenja. Sjećate li se priče o ljutom i biberavom, o raštanu i boraniji, o majci koja stoji nad vama i broji zalogaje, a danas najviše volite nešto kašikom, e tako i ja. Ovog ljeta, moje ljeto je bilo samo u kalendaru i na slikama, ali tuđim. Dok su se drugi brčkali u moru, ovog ljeta kada je voda bila najljepša i najčistija, Bisa se brčkala u znoju, pa u kadi, pa u dnevnoj, pa u kuhinji. Divan je to bio provod. I neka se završio. A onda je došla moja jesen. Ovogodišnja osvježavajuća. U jesen sam rodila moju Vajicu, moju Jesenku. A eto, skoro sam doživjela to ime, koje bi bilo odlično za moju curicu iako sam nekada željela da je nazovem Sunčica. Vidite kako se sve to mijenja, sa godinama. Jesen je za mene uvijek bila posebna. Nisam je uvijek preobožavala, ali kao mala DA. To je bilo najljepše vrijeme druženja sa mojim ocem. Sjećam se tata je bio majstor za salate, turšije, ribani kupus i sve te njegove jesenje radosti. Bili su to čitavi rituali. Odlazak na pijacu, biranje posebne vrste povrća, uvijek nove tegle i posude, jer „valja se tako“. Tata je bio beskrajno simpatičan lik. Onako visok, sijed, naizgled ozbiljan, svim ženama sa pijace je bio interesantan. Tata bi uvijek kupovao na različita mjesta „neka svi zarade“ sjećam se da je govorio. Nikada se nije cjenkao. Istina i uvijek je zaokruživao na više jer je cijenio rad i trud seljaka. A ukoliko bi na usput sreli nekog malog Roma ili osobu ispružene ruke, uvijek bi se dijelilo iz kese, jer „pare će im uzeti, a ono iz stomaka ne“, toga se često sjetim kad mi neko traži novac, uvijek rađe kupim hranu, jer „iz stomaka im niko ništa uzeti ne može“. A onda, kući, raspremimo sto, stavimo alatke (daska, noževi, so, sav materijal) i kreće zabava. A majka se često ljutila, jer je morala da gleda , kako nespretno sjeckam šargarepu, leti biber na sve strane, mrvi se i prosipa, ali se i smije, šali i stvara evo, jedna nezaboravna uspomena. E, i na kraju se pruži ruka i kaže „Nacko, bravo nam ga, jest će samo onaj ko zasluži“. Taj ponos koji sam ja osjećala, poseban osjećaj vrijednosti, opisati vam ne mogu. Udio posla je bio mali, ali zadovoljstvo je bivalo preveliko. Onda bi se odvojila tegla za „provjeru“ i svakih par dana bismo tata i ja otvarali da „probamo i vidimo da l` je prispjelo“, i čuveno „nije još, ima kad, ali lijepo miriše..biće, biće“.. Tako da sam ove godine ja odlučila da pravim zimnicu, ali ne bilo kakvu, nego zimnicu za uspomene. Pošto je Vaci samo zainteresovana za „tu vrstu izrade uspomena“ mi smo se latile posla. Sad bi nam rekli neki „lako vam je kad sam kupio vrhunske paprike“. Sjeckale smo, smijale se, prosipale, sve je bilo u haosu, ali je nama bilo lijepo. Najljepša jesen ikad. Iako smo se već svi obukli i po jednom već pokisli, lagala bih da mi ljeto ne nedostaje. Fali mi baš, ali ovo neka je prošlo. Nije bilo moje. Prespavala sam ga sanjajući o sledećem, boljem, mojem ljetu. Ono što hoću da kažem jeste da pustimo djecu da učestvuju, da nam „pomažu“, znam da je haosa i mrva, da je nama teže, ali i ljepše, dok se zimnica sprema, vi spremate uspomene. Najljepše i samo vaše. A dijelite ih baš kao što moj otac reče „sa onima koji to zaslužuju“. A ja moje dijelim sa vama..voli vas vaša Bisa..