Kako su čudni putevi gospodnji i kako je život ne predvidljiv, što bi rekli „danas jesi, sjutra nisi“. I ovo malo vremena koje provedemo na Zemlji, ne umijemo, a svjesni nismo da ćemo duže bit pod njom. Toliko se zlobe i laži nagmilalo, da prosto nekada ne umijem da je identifikujem, odnosno znam da me ljudi lažu ali ja se pravim da im vjerujem. I dok mi prodaju svoje šarene misli, i dok im oči sjaje a obrazi blijede, jer za stid ne znaju, ja mislim „dokle i zašto, čemu?“. Zar nije uvijek ljepše i srećnije živjeti u miru, u sreći u istini. Jer istine donose miran san, nizak pritisak i dug život. I dok na jednoj strani imamo te koji samo čekaju, da se nešto desi, sa druge strane imamo, vječite borce, junake, male heroje, koji svaki dan biju svoje pojedinačne bitke i ne žele da odustanu. I koliko god život bio surov, šamarao ih po lijevom obrazu, oni mu ponude i desni. Jer predaja i bijela zastava nije njihov izbor. A koliko takvih znate u okruženju..ja ih znam par, desetak i ponosim se njima. Nikad se ne žale, nikada ne traže, ništa ne očekuju ali su uvijek nekako spremni da daju svoj maksimum. Oni nemaju materijalno ali imaju duhovno bogatstvo, ono nemjerljivo i ne kupljivo. Onda čovjek zastane i zapita se koliko je zapravo nezahvalan kad traži „hljeba preko pogače“. Ono što je danas najbitnije jeste zaista zdravlje. I znam da mi svaka Bisa u poslednje vrijeme, iz epizode u epizodu, piše o zdravlju ali, prosto moram. Zdravlje jedino nema cijenu i ne može se kupiti koliko god imali eura na svojim bankovnim računima. Oni, koji bi možda i mogli da sebi pomognu, ti najmanje i imaju i tada nastaje trka. Trka sa vremenom, novcem..trka za dobrim ljudima, koji još uvijek imaju i empatiju i moći da pomognu. Tu, pred tim vratima ponos zatvara oči. Kada trebamo pomoći nekome gube se granice i samo se vidi jedno, ko je čovjek a ko nije, ko može i ima i ko želi pomoći. Jedna djevojčica želi da živi, jedna majka želi da živi, jedna starica želi da živi i oni su svi isti..jednaki.. Svima život za njih i najmilije ima istu cijenu. Tada shvatamo koliko se slabo pazimo, koliko malo vodimo računa i o sebi i o drugima, koliko olako shvatamo život, koliko nam glupo prolaze dani. U današnjem vremenu opomena je dovoljno, znakova pored puta, ali da li znamo svi da ih pronađemo i poslušamo. A sa druge strane život priča i najdivnije priče. Djevojčica izgubi majku, mala, curetak, nagrađena najboljim ocem, danas čeka sestru voljena i obasuta svom pažnjom ovoga svijeta. Da li je to sudbina ili šta već, život svakome kroji najčudnije dvorište. Pa mu da malo trnja, malo rose, malo ruža i malo koprive. Čas smo na trambolini, a čas na toboganu, nekad spust zna da bude težak, opasan, oderemo koljena, pa nam se plače. A ipak je najljepše na klackalici. Gdje je sve nekako lijepo, harmonično i dinamično i nikada nismo sami. Molim vas, mislite o tome, kad se sledeći put budete razmišljali kakav hejt da udarite, a vi udarite na ljubav, pa je dijelite, širite, rasipajte i znate šta. Ona će bivati sve veća i veća a vi srećniji. Sve nam je zapisano u zvijezdama. Ljubi vas vasa Bisa..

---