Danas ću vam pričati o različitim tipovima žena. Tako da imamo mirne (budalice), svađalice, svejednoće, tegljači i „sam svoj majstor“ žene. Dakle, postoje mirne žene, što bih ja rekla, budalice. Njih svako može da „gazi“, ono, baš kao otirače, da ih pomalo uvrijedi, da se sa njima grubo šali, traže im se razne usluge (zamijeni smjenu, posudi novac, napravi tortu..) i one su uvijek iritantno mirne. Uvijek samo cimaju glavom,sve aminuju, nikad ne protivriječe, ja ih zovem zlatouste ili mirotočive. Njih čovjek da pogodi ciglom u glavu, one bi našle opravdanje, kao „ispala mu/joj je uz ruke, slučajno, nenamjerno“. Takve žene su tihe, mirno se smiju, nikad grohotom, i uvijek su blage. Teško se na takve žene naljutim, jer ih imam u prijateljima, pa ih nekako čuvam od sebe ali i od drugih. Drugi tip je potpuna suprotnost od mojih mirnih budalica, a to su svađalice. Ona na „dobar dan“ odgovara sa „šta bre dobar dan, odakle tebi pravo da mi kažeš dobar dan“ i sl. Te svađalice su uvijek u pravu, tačnije one tako misle. Uvijek su pod naponom, onim negativnim, smiju se histerično, ni ono grohotom, više ona „ki ki ki“ varijanta. Na sve udaraju hejt i dislajk i uvijek im nešto smeta. Usluge, pozajmice,razmjena recepata, dobra energija, to kod njih kao da ne postoji. Namrštena faca, uvijek bore na čelu, i truba na crvenom svijetlu na semaforu. Ponekad volim da popijem kafu sa takvim likom, drugaricom, ja se slatko ismijem dok se ona isjekira zbog moje vedrine i relaksiranosti. Nije lako biti svađalica.Tu su i svejednoće, e one su tek gore od mirnih. Njih kao da nema. Zero, potpuno mirno, o orelo ko gorelo. Tri puta ih nešto pitaš odgovora nema, poruka se pročita tek kroz pet dana,poziv jedino ako je neko u urgentnom. Jednaka grimasa i izraz lica kada im recimo čestitaš rođendan, saopštiš da je preminuo neki slavan lik il da joj se upravo sestra porodila. Svaki se problem rješava crnom, jakom, turskom kafom i cigarom. I što se duže kafa ispija i puši cigara, rješenje problema je sve bliže i evidentnije. Nekad u tom guštu problem jednostavno nestane. I svi mirni i zadovoljni...svejedno bude svima. Sledeća grupa žena su takozvane tegljače koje idu rame uz rame sa „uradi sam ženama“. Ja vam nekako pripadam ovim grupama. Tegljače skoknu do obližnje prodavnice, da kupe samo prašak za pecivo, a onda krenu besomučno da trpaju, guraju i bacaju stvari u korpu. Toliko se natovare da ne mogu da se dovuku do kuće. Stameno i ponosno tegle svoje kese i cegere, dok plastične niti pilaju njihove prstiće, ali ne, neće pozvati u pomoć jer su sam pošle za prašak za pecivo, i ko im je, zaboga, uvalio sve te kese. A onda dok čelom ili nosem zvone i čekaju da im se otvore ulazna vrata, one pričaju da bol jača karakter i dok im se lagano vraća krv u prstima, onako ponosito hodaju dnevnom sobom i likuju „uspjela sam“. Slične njima su i „uradi sam žene“. E, to su posebe žene, one uvijek sve znaju, umiju i žele. I nemoj da ti je palo na pamet da im ponudiš pomoć. Njima koje sve umiju. Od krečenja, utovar- istovar, elektro inastalacija, vode i cijevi, povuci - potegni. Te žene nekako sve umiju, ali zaista i sve im basta. Nekako su kao ljudi..čoek žene, ili žene - ljudi. I najstrašnije od svega je što sve što rade, rade vrhunski. Imamo i pod grupe žena kao, vječiti romantici, volim i glavu gubim, ali su rjeđe. E, znam što ćete pomisliti, najbolja je kombinacija svih po malo, eee i ja to isto mislim ali ne može. Biti svoj i originalan je ipak najljepše, moram priznati.
Voli vas Bisa..i volite nekoga..

---