Predstvnici beranskog odbora Socijaldemokratske partije zatražili su od Vlade Crne Gore i lokalne uprave da se formira komisija koja bi imala zadatak da preispita kako su sprovođene privatizacije nekadašnje Fabrike celuloze i papira. Istakli su da je pogubno što je fabrika, koja je svojevremeno upošljavala i do dvije i po hiljade radnika, skoro tri decenije ostavljena na milost i nemilost zubu vremena. Smatraju da postoje opravdane sumnje da je prilikom prodaje fabričkih pogona, čiji je vlasnik bila država, bilo nedozvoljenih radnji i da bi zbog toga neko trebalo da odgovara. Naglasili su da je poslije zatvaranja fabrike primjenjivan poguban obrazac privatizacije, koji nije karakterističan samo za Berane, već za čitavu Crnu Goru. Istakli su da vlasnici koji su kasnije kupovali imovinu fabrike nijesu imali za cilj da pokrenu proizvodnju, nego da za sebe ugrabe protivpravnu korist.
–Fabrika celuloze i papira je prestala da radi 1989. godine. Od tada je imovina te nekada moćne kompanije, procijenjena na više desetina miliona eura, pljačkana sa raznih strana. Djelovi kompanije su prodavani po deset puta manjoj cijeni u poređenju sa stvarnom vrijednošću. Računica novih vlasnika je u ovim slučajevima bila jasna. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća. Neke djelove imovine su prodali i unovčili, dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju. Na taj način novim vlasnicima ne samo da se vratio ukupan iznos kupoprodajne cijene, već su imali i milionsku dobit, što je kompaniju dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme, državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji, niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine. Zato tražimo da se formira komisija koja će preispitati sva dešavanja vezana za privatizaciju pomenute kompanije i koja će preduzeti odgovarajuće korake da se procesuiraju privredni grobari koji su sahranili celulozine pogone – saopštio je predsjednik OO SDP-a Mirko Pavićević, uz podsjećanje da je fabriku 1996. godine, za nešto manje od milion eura, kupila firma Tigoimpeks, na čelu sa Radojem Gomilanovićem.
On je istakao da Gomilanović nije ispoštovao odredbe iz kupoprodajnog ugovora i da od pokretanja proizvodnje praktično nije bilo ništa.
– Zna se da je početnu cijenu na trećoj licitaciji, na kojoj je kupio fabriku, predložio sam Gomilanović, koji je do cijene došao tako što je sabrao svoja potraživanja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Odmah nakon kupovine fabrike, on je zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca. Poznato je da je reprogram najprije dobio od Vlade Crne Gore, tačnije od Ministarstva finansija. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala preko 380 hiljada eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa da uloži u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a polovinu da vrati u roku koji nije preciziran. Nije poznato da li je taj novac ikada vraćen.U pojedinim izvještajima se navodi da je Gomilanoviću u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje, koja se odrekla duga od 56 hiljada eura. U susret izborima 2007. godine, „Tigoimpeks” je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio oko 500 hiljada eura, a nešto ranije je dobio 50 hiljada eura od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Fabriku je pomogla i lokalna uprava, preuzimajući na sebe da za tadašnjih 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada eura, iako je po ugovoru to bila obaveza novog vlasnika. Ni sve to nije pomoglo da se u celuloznim pogonima organizuje kontinuirana proizvodnja – istako je Pavićević.
On tvrdi da je Gomilanović u međuvremenu otuđio neke od suštinskih djelova opreme i prodavao ih ispod svake realne cijene.
– Zna se da je Gomilanović iz fabrike izvukao parni kotao i prodao ga ispod stvarne vrijednosti. Kotao je bio vrijedan oko pola miliona eura, a prodat je za 100 hiljada eura. Dokumentovano je da je drugu ključnu mašinu, rezač papira, vlasnik odvezao u Beograd i dao na pozajmicu drugom korisniku. I u prethodnim godinama Gomilanović je neometano otuđivao preostalu imovinu koja nije pod hipotekam i prodavao je u staro gvožđe, tvrdeći da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari koje bi ionako korozirale. Skoro sva preostala mašinska oprema, uključujući i vodeću mašinu za proizvodnju papira, takozvanu papir mašinu, stavljena je pod hipoteku kod Hipo alpe adrija banke. Ta banka je svojevremeno Gomilanoviću odobrila kredit od 700.000 eura, a pošto ga nije vraćao, 2011. godine od njega je potraživala 900.000 eura. Nije poznato da li je banka do sada preuzela papir mašinu – kazao je Pavićević i dodao da je sve nabrojano samo dio onoga što bi trebalo da bude predmet nadležnog državnog tužilaštva.D.J.
Gomilanović: Fabrici nije bilo spasa
Radoje Gomilanović je priliko poslednjeg boravka u Beranama izjavio da je jedino preostalo da se u fabrici uvede stečaj. On je potvrdio da se cjelokupna fabrička imovina nalazi pod hipotekom, što znači da će povjerioci mašine prodavati u staro gvožđe kako bi naplatili svoja potraživanja.
– Nastojao sam da spasim fabriku, ali naišao sam na brojne probleme. Prije svega, startovali smo sa gubitničkom proizvodnjom, jer nijesmo mogli da se uklopimo u visoke cijene uglja i električne energije. Pokušao sam da spas za fabriku pronađem u partnerstvu sa stranim investitorima, ali ni to nije dalo valjane rezultate. U ovakvim uslovima da svi zajednički radimo besplatno godinu dana, ne bismo mogli da popravimo situaciju – rekao je Gomilanović na jednom od radničkih zborova kad se raspravljalo o socijalnom zbrinjavanju zaposlenih.