Reprezentacija Crne Gore je otputovala na Evrobasket sa jednim ciljem, da izbori plasman u osminu finala. Crveni su plan ispunili. Ubjedljivo su dobili utakmice koje su morali da dobiju (Mađarska, Češka, Rumunija), pružili jak otpor protiv Hrvatske, imali slobodan dan sa Španijom i sa trećeg mjesta iz grupe C prošli među 16 najboljih ekipa Evropskog prvenstva. Sa te strane nema im se šta zamjeriti. Međutim, utakmica sa Letonijom potpuno je pokvarila utisak i poslije svega ostavila gorak ukus u ustima. Iako su se oštrili i najavljivali žestok okršaj sa izvanrednim Bagackisovim izabranicima crveni su rano istakli bijelu zastavu i nažalost pokazali da nemaju kvalitet i timski duh za velika djela. Duel sa Letonijom samo je istakao ogroman raskorak između želja i mogućnosti. Ako je neko i sumnjao sada je jasno da Crna Gora ozbiljno zaostaje za gornjim domom evropske košarke.
Više je razloga za takvo stanje, počev od logističkih, kadrovskih, objektivnih, subjektivnih... Već na prvi pogled vidljiv je disbalans između spoljne i unutrašnje linije crvenih, a i tu dodatni problem predstavlja to što postoji preklapanje na poziciji pet (Vučević i Dubljević). I pred odlazak na Evrobasket znalo se da je za iole značajniji rezultat i mogućnost da se zaprijeti najjačima potreban pravi i posvećeni Tajris Rajs. Međutim, mušičavi naturalizovani plejmejker je ponašanjem i tokom priprema nagovještavao da ovo neće biti šampionat za pamćenje kada je on u pitanju. Izdanje protiv Hrvatske primjer je kako bi on trebao da igra i što je još važnije utiče na igru Crne Gore, ali bila je to samo epizoda. Bez njega crveni objektivno nemaju kvalitet da se ravnopravno nose sa ozbiljnijim reprezentacijama. Što bi naš narod rekao zlo s Rajsom, a bez njega gore. Tokom priprema crveni su puno oscilirali i to je isticano kao glavni problem. U više utakmica su za po nekoliko minuta prosipali sve ono što su do tada mukotrpno sticali i čim bi se protivnik odlijepio dizali bi ruke (Francuska, Turska...). Očekivalo se da će do Evrobasketa taj defekt biti otklonjen, ali očigledno se radilo o dubljoj stvari, konstruktivnoj grešci. Ako izuzmemo startno posrtanje sa Španijom, koje nije najozbiljnije shvaćeno zbog razlike u klasi i drugih takmičarskih prioriteta, drastičan primjer je drugo poluvrijeme sa Letonijom. Jeste da su šuteri sa Baltika jedno od najprijatnijih iznenađenja šampionata, ali to nije bio razlog da i Tanjevićevi drugopozivci ne pokušaju barem da se pobiju, pokažu da im je stalo... Ne igra se svaki dan osmina finala Evrobasketa i nije isto izgubiti 10-15 razlike ili 32! Ovako, minus 71 (128:199) protiv jedine dvije ozbilje selekcije sa kojima su igrali djeluje poražavajuće, ali i otrežnjujuće.
Pogotovo na one koji pred svako takmičenje sanjaju veliki rezultat, medalju. Mala, siromašna i po pravilu neuspješna sredina, zlonamjerni bi rekli provincija, iznjedrila je kulturu visokih očekivanja. Često preteško breme za relativno nejaka sportska ramena.
Zoran Nikolić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
