Malo je pozvanijih u Crnoj Gori da priča o sportu od predsjednika Crnogorskog olimpijskog komiteta Dušana Simonovića. Njegov sport traje skoro pola vijeka. Što kroz aktivno bavljenje, što kroz aktivno učešće u oragnizaciji klubova, saveza i Crnogorskog olimpijskog komiteta. Sportska dugovječnost i uspjesi, naročito organizacionog karaktera povod su da u svečarskom broju, onom koji sublimira vrijeme iza nas, makar ovogodišnje, naš sagovornik dobije uvaženo mjesto.

Bilo bi očekivano da sa predsjednikom COKA pričamo o sportskoj godini za nama. O rezultatima, osjećanjima, o uspjesima i neuspjesima sportista Crne Gore. Možda bi bilo realno da redke posvetimo godini u koju ulazimo, posebno iz razloga što je godina Olimpijskih igra. Godina kada će se u Tokiju okupiti (izuzimajući ruske) svi najbolji sportisti planete.

Ne, ovaj intervju smo koncipirali na drugačiji način. Razgovarali smo sa Simonovićem o njegovim sportskim ljubavima, sportskoj sreći, radostima i tužnim trenucima iz njegove vizure sporta. U dosadašnjoj sportsko-oragnizacionoj karti predsjednika COK-a zapisano je mnogo toga, a mi smo pitali o Gorštaku, karateu, Olimpijskim igrama...

Rodni grad (Simonović je Donjomoračanin) je prva poslestudijska destinacija. Sa 22 godine, kao siplomirani pravnik Simonović se vratio u Kolašin pun poleta da se oduži državi i produži uspješno poslovanje kolašinske privrede. Šestogodišnje karate iskustvo u Karate klubovima Student i Budućnoat bili su odličan prozor koji je osunčavao njegov pogled na sport. A Fudbalski klub Gorštak je bio najorganizovaniji sportski kolektiv u gradu na Tari. Brzo je Dušan Simonović uskočio u turbulentno upravljačko sedlo i sa saradnicima pravio ekipu za koju će se čuti i dalje od doline Tare.



Mn: Gorštakova „zlatna“ generacija



-Bilo je to vrijeme fudbalske i sportske euforije ne samo u Kolašinu, već i širom Jugoslavije. Mi smo u Kolašinu sakupili respektabinu ekipu dobrih fudbalera a nadasve izvanrednih ljudi. Napravili smo fudbalsku ekipu koja je znala šta hoće, a osnovno je bila dobra promocija kluba i grada. Ja sam imao sreću da značajno učestvujemu u stvaranju i vođenju Gorštaka u najboljim godinama njegovog dosadašnjeg postajanja, prisjetio se Simonović i nastavio ispovijest za naš praznični broj. Na čelu Gorštaka bio sam tri godine, a u 1986 godine smo osvojili Kup Crne Gore. Ponosan sam na taj period, a ostaje žal što ga generacija nije ovjerila i peharom. Igrali smo protiv Jedinstva i nismo se baš najbolje snašli pa je rival napravio nedostižnu nam razliku, mada smo imali priliku da izjednačimo i odemo u produžetke. Stigli smo na gola zaostatka (konačni rezltat je bio 3:2 za Bjelopoljce), ali za konačan preokret nismo imali snage. Gorštak je bio moj prvi sportsko-organizacioni poduhvat, pa iako smo zastali na poslednjem stepeniku, sjećaću ga se do kraja života, pričao je Simonović i naizust nabrojao, ali i okarakterisao svakog člana „čuvenog Gorštaka“ i finala Kupa Crne Gore, koji je sa klupe vodio, sada počivši profesor „Legenda“ (Buco Raketić). – Mnogi iz te generacije su imali zapaženu karijeru, pa i internacionalnu.



Mn: Karate titula iz Đera



Nakon Gorštaka i preseljenja u Podgoricu, Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta se vratio prvoj sportskoj ljubavi – karateu, a klub na čije je čelo došao bila je Budućnost. I opet rezultat. Najveći u klupskoj istoriji. Karate klub Budućnost je 2003. godine u mađarskom Đeru osvojila titulu klupskog prvaka Evrope.

-S posebnim osjećanjima se sjećam toga perioda. Bio je to period moje druge rane mladosti. Ušao sam u klub, odnosno izabran sam na njegovo čelo sa namjerom, ali i željom takmičara i ostalih članova rukovodstva da napravimo nešto veliko. Veće od generacija koje su to ranije pokušavale i zastajale na korak ili dva do najvećeg dijela pijedestala. Mi smo u tome uspjeli i sada kada se sjetim tih momenata naviru mi osjećanja ponosa i ostvarenosti. Nije tada bilo lako biti prvi u državi a kamo li najbolji na kontinentu. Sjećam se Đera i sjeta me tjera na lijepe trenutke koji su značajno opredijelili moju dalju sportsko-rukovodstvenu karijeru. I sada, nakon toliko godina s najvećom preciznošću mogu opisati skoro svaki detalj dešavanja iz Đera. Budućnost su činili najbolji sportski vojnici koji su znali na koji način se penje na evropski klupski tron, pričao je Simonović i taj uspjeh povezao sa svojom porodicom. Evropska kruna je u značajnoj mjeri u karate uvukla veliki broj mladih ljudi Crne Gore, među kojima je i moj sin Ivan, koji će ostati zapamćen kao uspješniji karatista od mene i kao osvajač velikog broja medalja i sa velikih takmičenja širom svijeta.Srećan sam zbog Đera, šampionskog pehara moje Budućnosti, a ništa manje zbog činjenice da je moj naslednik inficiran sportom kao jednom ozbiljnom „bolešću“, kao i nadom da će moja unučad, povučena tim uspjesima, slijediti pretke. A biti u sportu, na sportski i takmičarski način podrazumijeva odsustvo sa drugih, na žalost, mladim ljudima sve bližih „zanimanja“.

Dušan Simonović je sportsko-rukovodstveno „usavršavanje“ nastavio na čelu Olimpijskog komiteta. Prvih godina u zajedništvu sa Srbijom Simonović je bio potpredsjednik zajedničkog Olimpijskog komiteta, a od 2007. godine predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta. Od priznanja (7.7. 2007. U Gvatamala Sitiju) COK-a u MOK crnogorski sportisti su učestvovali na tri najvažnija i najveća svjetska sportska samita. Peking je bio prvjenac, zatim London, pa Rio de Ženairo. Crnogorski sport je pod rukovodstvom COK-a i njegovog prvog čovjeka dobio je šansu da se predstavi. Prvi čovjek Crnogorskog olimpijskog komiteta sa pojačanim emocijama prisjeća se trenutaka reprezentovanja crnogorskih sportista na ova tri velika sportska sajma.

-Uh kakvu sam „frku“ imao, pozitivnu naravno, kada smo počeli pripreme za učešće na Olimpijske igre u Londonu, a kako se približavao osmi avgust 2008. godine i njihov početak „frka“ je prerastala u ponos, ali i strepnju kako će se sve završiti. Na sreću završilo se i sada sa ove distance vidim da sam mogao bez „frke“. No „frka“ je bila jača od mene, kaže Simonović i prepričava rezultate svakog sportiste i reprezentativne ekipe na Igrama u Pekingu, a posebno se sjeća vaterpolo turnira. Do jednog!

Ne vjerujem da ima maleroznije vaterpolo nacije od naše. Na tri učešća tri četvrta mjesta, a uvijek smo bili tu. Naročito smo u Londonu „imali“ medalju. Dva puta se ispriječila Srbija (Peking i London) a u Riju Italija. U Londonu smo imali sve na pet minuta do kraja, igru, ritam, rezultat. Čak plus tri gola, možda u jednom trenutku i četiri, ali nismo imali sreće da još jednim pogotkom stavimo tačku na utakmicu i osvojimo olimpijsko odličje. Sjećam se i Pekinga i debitantskog nastupa na Olimpijskim igrama, rekordne pobjede sa nulom nad Kanadom, pa četvtfinala i pobjede nad Hrvatima i „fudbalske“ (sa malo pogodaka 4:6) utakmice protiv Srbije u borbi za bronzanu medalju. U Brazilu je sve nekako bilo drugačije, možda i zbog dva poraza u grupi, bio sam malo mirniji, ali sam bio uvjeren da nam medalja neće izmaći. U polufinalu nismo mogli protiv Hrvata, a u utakmici za treće mjesto Italijani su nas nadigrali!

Nema detalja vezanog za tri olimpijska ciklusa a da ga Simonović ne može, do poslednjeg detalja, opisati.

Ove godine Crnu Goru, odnosno njene sportiste očekuju četvrte Olimpijske igre. Očekuje ih Tokio, a o njima predsjednik Simonović očekuje više iako crnogorski sport na početku olimpijske godine nema plasiranog sportiste za takmičenje na Dalekom istoku.

Nemam dilemu da će crnogorski sportisti osvojiti olimpijske norme, kako pojedinci tako i u kolektivnim sportovima. Četiri su nacionalne selekcije „u igri“ i skoro sam uvjeren da će neke od njih učestvovati na Igrama u Tokiju. Vaterpolisti imaju šansu i uvjeren sam da će vizu i osvojiti, rukometašice takođe, tim prije što će kvalifikacioni turnir biti odigran u Podgorici. Moram pomenuti i rukometaše. Ti hrabri momci imaju veliku priliku da se domognu Olimpijskih igara. Ja vjerujem da oni to mogu, pa košarkaški reprezentativci. Zašto ne? Možda će naša ekspedicija crnogorskih spoprtista na Igrama u Tokiju biti brojna, brojnija nego što bilo ko u ovom trenutku očekuje, kazao je Simonović za praznični broj dnevnih novina Dan.



Veselin Drljević

---

Crnogorski olimpijski komitet je sredinom godine na izmaku organizovao Igre malih zemalja. Bio je to istinski bljesak gostoprimstva, turistička promocija i sportska manifestacija organizovana na najveći mogući način. Dušan Simonović ih je u jednoj rečenici ocijenio: - To je organizacija za ponos svakog sportiste, sportskog radnika..., odnosno, za svakog stanovnika Crne Gore. Mi iz Olimpijskog komiteta Crne Gore s ponosom ističemo da smo dobili iskrene čestitke i pohvale za organizaciju.

Finansije, finansije

Rad Crnogorskog olimpijskog komiteta u dobroj mjeri zavisi od razumijevanja države. Od Ministarstva sporta, naročito sa finansijskog aspekta. O tim relacijama predsjednik Simonović je rekao: Teško bi smo bilo šta ozbiljnije napravili da nema razumijevanja od države. Ako me pitate: je li to dovoljno? Nije, jer crnogorski sportisti i sport zaslužuju mnogo, mnogo više, ali sam i svjestan mogućnosti drušvene podrške COK-u. No, neka sportisti igraju za rezultat i plasman a mi iz COK-a i države ćemo obezbjeđivati finansijsku potporu.

Priznanja

Rijedak je pojedinac ili sportska institucija u svojem okruženju i branši izgradila poštovanje kao Crnogorski olimpijski komitet čiji se rad odslikava kroz lik njegovog predsjednika. Ovu istinu svjedočimo prilikom kontakata sa predstavnicima olimpijskih komiteta širom Evrope, kao i u krugovima sportskog novinarstva. Ne samo u regionu. Veoma je prijatno čuti kako o radu COK-a i Dušana Simonovića pričaju Vasil Turpukovski, Božirad Maljković, Janez Kocijančić, Tomas Bah...