Piše: Elmir Đoković


Ne znam jeste li primijetili kako u sms-komunikaciji ili e-mail komunikaciji morate paziti na to što ćete i kada reći i na koji način, zavisno o tome s kime komunicirate. Jer se bez mimike lica, bez gesta, bez neverbalne komunikacije uopšte sve može izvrnuti, sve se može prikazati drukčijim no što uistinu jeste, pa se samim time nalazim i sam u nezahvalnoj poziciji: kao pisac pišem, ne pripovijedam, nisam stand-up komičar, nisam guru, nisam političar, voditelj skupine za samopomoć, već osoba koja piše tekstove i to u relativno velikim količinama. Dobro, djelimično pomažu razni emotikoni, ali samo kao male proteze, kao mala pomoć, daleko je to od stvarnog stanja komunikacije.
Naime, često se dogodi da zapravo ona misao koju sam želio ili htio reći, ispisana izgleda drugačije, ne samo puna sintaktičkih ili pravopisnih grešaka, već i sasvim krivo shvaćena, pa se zato sam podvrgavam svojevrsnoj autocenzuri, a cijenim i kada mi neko ukaže na neku nejasnoću u napisanom tekstu.
A danas živimo u vremenu kada su slike i riječi svuda oko nas, i kada je njihova semantička vrijednost došla do granice koja često prosječnom čitaocu postaje nejasna, dolazi do entropije, do nerazumljivosti, do obesmišljenosti, do stalne buke u kanalu koja onemogućuje komunikaciju.
Od viška riječi zaista boli glava. To je višak informacija, višak često nepotrebnih informacija, a koje znače samo i isključivo u kontekstu. Inače ne znače. Inače nisu ništa. I u tom kontekstu gledam ono neki dan o Eurosongu i o bavljenju politikom, i sve to skupa, čitajući samo novinske naslove znači jedno, dakle, šalje se jedna poruka, a iščitavajući tekstove znači drugo, dok bi sigurno u realnom vremenu u kontekstu značilo nešto treće.
No, uprkos činjenici da naš premijer zna koristiti riječi jako dobro , a da novine inače vade iz konteksta, postavlja se obično, ljudsko, stvarno pitanje: “a, koliko je sve to skupa uistinu važno, je li zaista važna neka slučajna zgoda, neka doskočica, krivo shvaćena riječ, šala na krivome mjestu, neka banalnost koju će mediji koristiti kao zgodnu alatku protiv nekoga, čas, naravno, protiv jednoga, čas protiv drugoga.Svemu tome nedostaje nešto treće: to je iskrena komunikacija, ne komunikacija preko komunikeja, ne komunikacija preko medija, ne lažna komunikacija umjetno potencirana medijskim napisima, ne ono što se nabacuje, a znači mahom same prazne riječi, nego stvarna komunikacija, bilo da se radi o premijeru, bilo da se radi o učiteljici iz Gusinja, bilo da se radi o bilo kome. Odgovornost onoga koji je u višoj poziciji je, naravno, veća, te ga ne amnestira od banalnog priznanja, „da, pogriješio sam, krivo smo se razumjeli“, malo posipanja pepelom i gotovo, a ne amnestira ni one koji su poruku krivo razumjeli, istresajući svoju opravdanu nevolju premijeru pod nos. Jer meritum stvari nam je svima poznat, sve znamo, zar ne? Nije potrebno govoriti o tome da je neriješeno pitanje zapošljavanja, da je perspektiva zemlje i ljudi na jako niskim granama, da je odlazak ljudi u inostranstvo na nivou egzodusa, malo nedostaje da počnu raditi agencije za zapošljavanje u prekookeanskim zemljama. No hoće li išta riješiti prazne riječi? Hoće li se išta riješiti, ako se ne promijeni cijeli naš uzaludni svjetonazor okrenut unatrag, koji gleda u prošlost i ne vidi ništa ispred sebe?
Stoga se uopšte ne čudim ljudima koji su digli ruke od gledanja vijesti i praćenja portala, koji su odustali od čitanja novina, koji u uzaludnim polemikama ne vide više čak ni dnevnu zabavu. Uopšte se ne čudim ljudima da ih najviše razgaljuju slike mačaka na fejsu i da su oduševljeni slikama prirode.
Na čovjeku je, stoga, na svakome od nas težak zadatak: artikulirati svoje misli i svoje riječi i svoja djela, uskladiti sve to i ustrajno, bez odlaganja, sada, gledati sada, činiti sada, djelovati sada, ma o čemu se radilo.
Nasuprot tome, odmah, sada, ovoga časa odustati od uzaludnih polemika, od praznih riječi, od nepotrebnog i zasićujućeg viška komunikacije koji nas inhibira, koji nas koči i čini ničim drugim do roba, do prestrašenog pojedinca, do straha, do življenja u kućicama koje štite, do prazne lamentacije i jetikavosti. Vrijeme za to učiniti je – sada!