Piše: Magda Peternek
Šta je čovek bez stida, ko je on? U svakom slučaju nešto sastavljeno iz dijelova, neko lažan, izvještačen. Lišen osjećaja mjere. Neobuzdan. Neko ko se i te kako dosađuje duhom. Ali, nimalo bezopasan. Naprotiv, uvijek spreman na sramnu i podmuklu borbu.
Da li vas možda ovaj uvod asocira na veliki broj onih koji vas okružuju? Žao mi je što odgovor unaprijed znam i što je ovo definitivno vrijeme bestidnih. Kada ste poslednji put vidjeli nekoga da se postidio, zacrvenio, da se pokajao bez riječi? Ja ne pamtim, a ako se to možda i desilo, taj se smatrao slabićem i nepoželjnim u ovom svijetu niskih strasti i jož nižih udaraca. Nestala je (izgleda nepovratno) ona zdrava, iskrena naivnost koja proizilazi iz istinskog ljudskog srca. A složićete se da ništa kao ona nije tako vjerno čovjekovom dobročinstvu. Samo takav čovjek moći će iskreno da voli i da tuguje. Osjećaj stida nije ništa drugo nego vjerovanje u iskrenost duše. Naravno da naivnost u svom suštinskom smislu ne smije biti vodilja, niti glavni pokretač ljudskog bića, ali njeno postojanje i njena postojanost moraju se mudro i s radošću dočekivati.
Današnje neiskreno vrijeme natovarilo je svemu što vrijedi teško, bestidno breme. Opkoljeni smo gomilom neukusa, šunda i bezobrazluka. Osjetiti stid nad svim, zapitati se u kom to pravcu idemo, u čijem okruženju živimo, ‘’debelo’’ se zacrvenjeti pred plejadom besramnih naša je, prije svega, obaveza pa tek onda potreba. Onima koji bez pardona gaze po svemu što poštovanje i poštenje siju mora se stati na put. Barikade pristojnosti, ljudskog dostojanstva i ponosa moraju biti na snazi. Uvođenje vaspitnih mjera jednostavno je neophodno. U protivnom, ostaćemo zgaženi njihovim debelim đonom, izgubljeni i zarobljeni u ćorsokaku tih besramnih vodiča poniženja.
Ne vidim nikakvu razliku između onih što svoje gole noge (i ostalo) šetaju i dižu baš tamo gdje ne treba i onih što obučeni ‘’do zuba’’, bez trunke stida i osjećanja pristojnosti, najsramnije ‘’vaspitavaju’’ društvo. I jedni i drugi su identični primjeri za odsustvo stida. Čovjek koji nema sposobnost da osjeti njenu dobronamjernu snagu ne može nikad razumjeti šta znači iskrenost. A onaj ko osjećaj sida svjesno guši i potiskuje probudiće samo frustriranost i nezadovoljstvo u sebi. Ništa čovjeka ne oslobađa kao svjesno pokajanje koje zahvaljujući upravo stidu i sramu podstiče i podsjeća da se mora biti čovjek. Ne plaše me oni koji se zapletu u svojim lažima, pa ih otkrije nespretna igra riječi i crvenilo u licu. Naprotiv, raduje me što je osjećaj stida ipak ‘’odradio’’ svoje i što ima nade da se vrate na put, kojim se danas rjeđe ide. Plaše me oni koji lažu kad zinu, a da usput i ne trepnu. Crvenilo na njihovom licu ne može pronaći put, jer stid i sram u takvima ne stanuju. Učaureni su u drskosti i bez trunke časti.
Želim da napravim razliku između prostodušnosti i bestidnosti, jer mislim da se nerijetko dovode u nepostojeću vezu. Naime, prostodušnost u sebi ima neku vrstu blagosti i nečeg neiskvarenog, dječijeg. Bestidnost je totalna bezobzirnost. A u njoj nema ničega nimalo naivnog i bezazlenog. U prostodušnosti i intima može naći svoje mjesto. Intimnost, bilo da je duhovna ili fizička jeste ono što uskraćujemo nepoznatom i dopuštamo samo onima koje želimo pustiti u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu. Stidljivost je ono što štiti našu intimu, svojevrstan oprez gdje se odlučujemo koliko ćemo biti otvoreni prema drugome. Rušenje ovih ograda pripada bestidnosti. Taj vjetar duva sa svih strana današnjice i želi sve razotkriti i iznijeti na vidjelo, izložiti kao na tacni. Jer, po današnjem receptu, ono što nije ‘’do daske’’ na izvol’te nije ni primijećeno. Svijet je postao neka vrsta buvljaka gdje se bukvalno sve i svašta prodaje. Kao ‘’javna izložba’’ na kojoj su izloženi i tijelo i duša. To u korijenu siječe svaku tajnu, intimu i skrivenost. Tako se gubi pravo na svoju emociju i na sopstvenu ličnost. Razne javne ispovijesti, priznanja, razotkrivanja vode ka bestidnom pokazivanju samog sebe. Nema ništa više što pripada samo meni. Sve je zajedničko vlasništvo. I u svemu tome dolazi do nedopustivog paradoksa da danas biti bestidan znači biti potpuno iskren, hrabar, pa i nedužan. Naravno da je to sušta suprotnost istini. Ovo bestidno razgolićavanje onog najvrednijeg i najintimnijeg što čovjek nosi u sebi neminovno i masovno vodi osiromašenju društva. Zato, dok još ima vremena, klonite se svega što vrijeđa vaše dostojanstvo. Uvedite sankcije svemu što bestidno remeti vašu iskrenu intimu. Postidite se, kad vam je Bog dao. Tako ćete naučiti da praštate, a priznaćete da nema većeg zadovoljstva, ni zahvalnosti. Ja priznajem. I ja i moj bič. Jer, bestidnost je kič.
(Autor je pjesnik)