Piše: Ratko Knežević
Upotreba “prekomjerne sile”, specijalnih policijskih jedinica, prošaranih kriminalcima kojima je Đukanovićev režim već ustupio određene koncesije ili će to, svakako, uraditi, ako mu još bude moglo biti, nije me nimalo iznenadila. Jer, Đukanovićeva Crna Gora je, prije svega, zemlja političkog nasilja. To je, nakon dvadeset i kusur godina mog bavljenja tom geografijom, jer sam rođen tamo, definitivni zaključak. Ovo što se dešava sada na ulicama Podgorice kada jedna armada od hiljadu naoružanih policajaca napada šaku demonstranata i novinara, samo je kulminacija tog dugogodišnjeg nasilja. Nasilje je u nas, u politici, počelo sa Slobodanom Miloševićem, on je bio njen rodonačelnik, no đak koji je ponio tu luču daleko, predaleko, je Milo Đukanović. Valjda je danas svakom živom jasno kako Milo Đukanović nema nikakvu političku, ideološku ili ekonomsku matricu vladanja. On vlada upravo nasiljem hibridnog kriminalno-policijskog aparata kojim direktno sam upravlja (ministri policije i šefovi UDBE tu su samo statisti, vidio sam, svojevremeno, to svojim očima), potpuno van i ovakvih kakvim su, institucija zemlje.
To je, nažalost, jedina matrica koju on poznaje.
Njegovo svojevremeno pozivanje i guranje u bespotrebni na rat, pa višestruke krađe izbora i prekrajanje izborne volje građana, ubijanje i prebijanje političkih protivnika i medijskih oponenata, postrekavanje ilegalnih aktivnosti u trgovini nedozvoljenim robama, korištenje resursa države za lične probitke i interese - sve je to nasilje.
Milo je ”kralj”, kako voli da mu se tepa, ali kralj nasilja. On ne zna drugačije, jer je nesiguran, ranjiv, slab čovjek, i ja to mogu reći slab karakter.
Dok to nasilje traje u Crnoj Gori, a traje od kada je Đukanović preuzeo apsolutnu vlast, skoro dvije decenije, nema napretka ka ostvarenju ideje članstva u Evropskoj uniji. To je danas svakom studentu društvenih nauka valjda jasno, pa i donosiocima odluka u Europi. Ne može se primiti u EU i NATO najkoruptivnija vlast u današnjim europskim granicama. Pouzdano znam da je jedan od uslova za dobijanje pozivnice za NATO, uprkos teškom lobiranju koruptivnih pojedinaca na svim stranama , jer njih svakako ima, okončanje istrage oko prodaje crnogorskog Telekoma, u kojem je, milionsku proviziju, što su američke institucije već utvrdile, uzela ”advokatica, sestra najmoćnijeg političara u zemlji”, citiram zvanični akt američkog Ministarstva pravosuđa. Na crnogorskom je pravosuđu, sada, da to procesuira. Ali, kako domaće tužilaštvo da krene, u postojećoj konstelaciji snaga, na ”najmoćnijeg brata”?
U Evropi, kao i USA, velika je nelagoda da se u isti klub primi Đukanović i njegova familija. Zato, pretpostavljam da će pritisak na Đukanovića rasti, svakim danom sve više, neovisno od trenutnih događaja u Podgorici. On neće, poznajem čovjeka, predati vlast dobrovoljno, i od najmoćnijeg čovjeka u zemlji pretvoriti se u najpoznatijeg zatvorenika Spuža. No, to ga svakako čeka. Treće mogućnosti nema, kaže jedna pravna latinska poslovica. (“Tertium non datur”).Njegovo je stanje, stanje 25 godišnjeg vlasnika jedne male države postalo nedorživo, kako u zemlji, tako i u međunarodnoj zajednici. Do sada nikad ”dizgine” Crne Gore nije smio dati nikom drugom. Kad je to i pokušao, sa pokojnim Šturanovićem ili Lukšićem, vraćao se brzo u sedlo, što zbog potjernice iz Barija, što zbog isplivavanja novih skandala u njegovog korupcionoj mašini. Znate, on sada gleda šta crnogorsko tužilaštvo, istrenirano od američkih kolega, ponukano europskim obećanjima, ili primjerom hrvatskog USKOK-a, radi u razbijanju budvanskog klana Marović. Njegovog ključnog saborca do juče. Milo je lukav, inteligentan čovjek. On zna da isto onako kako su Marovići bili zaposjeli Budvu i okolinu, zbog kojih se on ipak nikada lagodno nije osjećao na svojim imanjima, onim hotela “Avale” i “Kraljičine plaže”, da su tako isto njegovi Đukanovići, sa dva-tri ”burazera”, zaposjeli cijelu Crnu Goru, i izvukli iz nje enormne sume novca. On zna, ako ne bude bio na vlasti, da ga čeka ista, ako ne i još gora sudbina. Zato se plaši svega, pa i demonstranata na koje je krenuo ovolikom silom. Crna Gora je mala država, još uvijek pretpolitičko društvo. Znate moj pokojni stric, rodonačelnik jugoslovenske statistike, rekao mi je jednom ”u Srbiji je i kafana demokratska instutuicija”. I zato Srbija promijeni 5 režima u prošlih 15 godina. U Crnoj Gori kafana, nažalost, to nikada nije ni bila, jer su u toj kafani uvijek bili najzastupljeniji žbiri nekadašnjih ili sadašnjeg ”gospodara”. Iz jedne se takve kafane i upravlja zemljom.
Crna Gora, ne lažimo se, tokom njene istorije nikada nije živjela u demokratiji. Ovo što se živi pod Đukanovićem je hibridna i dirigirana demokratija, u kojoj i narod i opozicija asistiraju volji jednog čovjeka, jedne familije i jedne interesne grupe. Zato se u samoj zemlji ne razmišlja u terminima slobode, ne zna se ni šta ona danas znači, ili u terminima ekonomskih (ne) jednakosti. Crnogorsko društvo još se, nažalost nije emancipovalo. Ono je u svojoj suštini antidemokratsko i antitržišno, jer vlasti nikada nije bilo u interesu raditi na emancipaciji crnogorskog čovjeka. U šali volim reći da je Đukanović našao najbolji narod za vladanje njime, vučenja za nos cijele jedne države. Zato svako, pa i najmanje osvajanje nekih sloboda, na bilo kojoj ravni, dobro je za Crnu Goru. Nije Europa kravata Edija Monettija, najnoviji Audi S8, preskup sat Franka Mulera, i dobro ušuškane, od para crnogorskog naroda, ljubavnice u Dubaiju, Milanu i Parizu, kako to Đukanović samom sebi to predstavlja i omogućava, ubirajući rentu straha koju mu daje pozicija ”gospodara”. Ne, Europa, mada je i to ”work in progres”, i sa svim svojim slabostima, pretpostavlja prije svega društvo slobode, u kojem bi svako trebao živjeti od svoga rada, ili dodane vrijednosti koju daje društvu. Kaže pjesnik “čemu vakat tome i vrijeme”. Vakat je bio davno, no valjda borce za slobodu posluži lijepo vrijeme u ovu subotu koja dolazi.