<br />
Božić je deminutiv riječi bog i bukvalno i znači - mali bog. Prema biblijskom predanju, radi se o danu Hristovog rođenja u mjestu Vitlejemu. Slavi se među hrišćanima kao blagdan, negdje od IV vijeka. Osnovna poruka Božića je ljubav i sloga, zapravo ono što se smatra osnovom hrišćanskog učenja.
Slika prva:
Vitlejem se nalazi - kako se to kaže - na svetoj zemlji, nedaleko i južno od Jerusalima, glavnog grada Izraela. To je zona svijeta za sve tri monoteističke religije - judaizam, hrišćanstvo i islam. U njoj žive sada pretežno muslimani i Jevreji, pa je zapravo danas najmanje hrišćana u zemlji Hristovog rođenja. Iako se oficijelno nalazi u Izraelu, Vitlejem je dio Palestine, preciznije njene Zapadne obale. Duga, uzbudljiva istorija na ovom području se i danas dramatično nastavlja. Naime, najsloženiji geopolitički konflikt 20. vijeka, izraelsko - arapski, još uvijek je bez rješenja i trajnog epiloga. Obje strane imaju svoje paralelne istine i svete istine čineći područje nestabilnim, pa i generatorom širih nezadovoljstava i konfikata.
Kako se danas slavi Hristov rođendan u mjestu Hristovog rođenja? Put hrišćanskih hodočasnika prema Vitlejemu, ima u isti mah karakter biblijske avanture i savlađivanja savremenih prepreka. Čeka ih misteriozna tišina primirja nakon poslednje Intifade i izraelskih reakcija. Više je izraelskih kontrola na putu prema Vitlejemu. Jedna od njih je elektronska, slična pretresima na velikim međunarodnim aerodromima. Možemo pročitati da prilikom katoličkog Božića desetine hiljada hrišćana stiže u mjesto Hristovog rođenja, nakon gotovo nadrealnog prolaska check pointa, izraelskih vojnika i palestinske policije ... Na ponoć, 25. decembra i 6.januara, prilikom katoličke i pravoslavne božićne mise u crkvi u Vitlejemu se pojavljuje i palestinski lider Abu Mazen. Svakako da misi prisustvuje hrišćanska gradonačelnica Vitlejema – Vera Daboun, inače izabrana na listi Fataha.
Slika druga:
“Slavio sam Božić u Vitlejem
slavio ga u Atonsku goru
slavio ga u sveto Kijevo...”
Ovo su riječi igumana Stefana, uz vladiku Danila najduhovnijeg lika u “Gorskom vijencu”. Za razliku od vladike koji je tek okusio “prve kaplje iz čaše otrovi”, iguman se već “upoznao s grkijem životom” te mu “ništa nije nepoznato”. Ako “Gorski vijenac” predstavlja istorijsko- duhovnu sintezu naroda koji se bori za očuvanje vrijednosnog identiteta i biološke supstance, onda bi dijalozi igumana i vladike na Badnje veče u atmosferi sloge - mogli predstavljati najvišu duhovnu tačku Njegoševog djela. Obojica u nastojanjima da odgovore na postavljena pitanja istorije, sve uz igumanova sjećanja na provedeni Božić u Vitlejemu.
Slika treća:
“Nemojte mi više čestitati Božić. Moj praznik je postao 1 maj“. Ovako visoki komunistički funkcioner i narodni heroj Svetozar Vukmanović u svojim memoarima citira dio pisma njegovog najstarijeg brata Đura, tada studenta u Francuskoj, u kojem se on roditeljima i braći u crmničkom selu nedaleko od Cetinja, zahvaljuje na njihovom božićnom poklonu i čestitkama. I Svetozar, najmlađi brat, kasnije će se opredijeliti za komunistički pokret i ideologiju koja će religiju smatrati “opijumom za narod“. Njegovo revolucionarno ime postaje Tempo. Intelektualno najsuperiorniji u porodici (prema čestim navodima i samog Tempa) bio je srednji brat Luka, doktor teologije, profesor u cetinjskoj Bogosloviji. I pored ideološkog razlaza sa mlađim bratom, Luka je, u crnogorskoj tradiciji, materijalno pomagao Tempu tokom cijelih njegovih studija na Pravnom fakultetu u Beogradu. Luka Vukmanović je napisao nekoliko knjiga. Njegovo djelo “Slovo Božićne radosti“, posebno dio “Vitlejem svom djetetu“, pisani su visokim stilom i erudicijom. Iako nikada nije uzeo pušku u ruku, niti ikome učino zlo, Luka se sa 14- godišnjim sinom 1945. našao na Zidanom mostu. Luka je strijeljan bez suđenja i presude, od strane osoba koji nikada nikome nijesu zbog toga odgovarale.
Ovo je kratka priča (bez dubljeg ulaženja u vrijednosne sudove) o jednoj porodičnoj drami, ne i jedinoj na našem prostoru. Svakako, ovo je priča o jednom vremenu. Iznad svega, ovo je crnogorska priča.
Nekoliko decenija, u vremenu “revolucije koja teče”, Božić se nije smio slobodno slaviti u Crnoj Gori. Oni koji su ga ipak slavili, činili su to gotovo krišom i u krugu povjerljivih osoba.
Slika četvrta:
Večeras je Badnje veče, sjutra pravoslavni Božić. Tim povodom crnogorska država je proglasila dvodnevni praznik. Put od ideološkog anatemisanja Božića do njegovog novog kulta je prošao bez ozbiljnije nacionalne debate, bez izvlačenja istorijskih pouka i zrelih osvrta na bilanse proteklog vremena. Možda upravo zato što priča nije ispričana na ozbiljan način, još manje nacionalno metabolizovana ona ima svoje neobične dodatke. Naime, dok je u svijetu božićni praznik dan individualne i porodične intime, dan obnove zajedništva i sloge, u Crnoj Gori pravoslavni Božić je po nekim segmentima i dan bezbjednosnog rizika.
Umjesto crkvenog praznika kojim se smanjuju društvene napetosti, na ovdašnjim trgovima se organizuju masovna okupljanja s efektom izazivanja novih nacionalnih razdora. Državni mediji revnosno reklamiraju podjele, riskantno zatezanje konopca ispred crkava i trgova. Opet crnogorska priča iz one negativne tradicije raskola? Dok se ne dobije odgovor, a prije toga povede ozbiljan dijalog i inicijativa, dok se ne nađu rješenja - ovakve božićno-političke scene u crnogorskim gradovima ne stvaraju sliku državno -nacionalne zrelosti. Ni kod vjerujućih, ni kod nevjerujućih.
Sa zvaničnog nivoa ni riječi o tome. Po svemu sudeći, otuda i idu imputi podjela, pa i ovih vjerskih, koje su u isti mah riskantne i primitivne.
Kada večeras, na pravoslavni Božić, musliman i lider napaćenog palestinskog naroda Abu Mazen bude ponovo uz hrišćanskog gradonačelnika i ponekog izraelskog Jevreja u crkvi Isusovog rođenja u Vitlejemu, može li se ovdje makar postavati sledeće pitanje:Da li ima izgleda da jednog Božića i tokom nalaganja badnjaka pravoslavci u Crnoj Gori, pretežno rođaci među sobom, umjesto međusobnog gledanja mrko poprijeko na distanci od 200 metara - uđu zajedno u istu crkvu?
Da bi se to i dogodilo, neko ko vodi ovu državu bi prethodno morao ozbiljno i kulturno da ih pozove da to urade. A da bi ostvarili ovaj ozbiljan državno- kulturni cilj - osobe koje vode ovu državu bi morale da prevaziđu ignorantsko – švercerske kapacitete i vokacije, zrelo se posvećujući ovoj temi.
Božić bi tako ponovo u Crnoj Gori postao sinonim ljubavi i sloge. Ono što je u svim hrišćanskim zemljama.
Piše: Miodrag Lekić