<br />
Zemlja se u prošlu srijedu ozbiljno zatresla u dubinama Sjeverne Koreje – seizmološki aparati su evidentirali 5,1 stepeni na Rihterovoj skali – ali je pravi, ovoga puta geopolitički potres uslijedio nekoliko sati kasnije, kada je 70-godišnja spikerka zvanične sjevernokorejske televizije (druga tamo ne postoji) s ponosom u glasu objelodanila da je zemlju pomjerio najnoviji uspjeh njene zemlje i njenog premudrog rukovodstva na čelu sa ”velikim naslednikom” Kim Džong Unom – uspješna proba hidrogenske bombe.
Zapadni eksperti su taj uspjeh već sjutradan podvrgli sumnji: da je zaista riječ o hidrogenskom nuklearnom oružju, zemljotres bi, tvrde, bio znatno veći. Potegnuta je i paralela između ove i prve probe američke hidrogenske bombe, 1954. koja je bila hiljadu puta jača od one koja je razorila Hirošimu...Kako god bilo, Sjeverna Koreja je još jednom – po četvrti put (svoje nuklearne bombe isprobavala je i 2006., 2009. i 2013.) gurnula prst u oko prije svega svom arhi-neprijatelju, Americi. Koja se, sudeći prema zvaničnim reagovanjima, nije mnogo potresla. Sjeverna Koreja, naime, već dugo ima status ”nepoćudne” države sa kojom najveća svjetska sila naprosto – ne zna šta će.Ako je suditi po ishodu ranijih nuklearnih provokacija Pjongjanga, tamo je krenulo nešto loše, pa bombom treba iznuditi pomoć (u hrani, energentima ili novcu). Takvi su barem bili rezultati prethodnih uzbuna izazvanih tim probama. Formula je bila sledeća: pošto je pomenuto nuklearno oružje neposredna prijetnja američkim dalekoistočnim saveznicima, Južnoj Koreji i Japanu, američka diplomatija bi zatražila pomoć Kine, da bi Peking svoj uticaj iskoristio da Pjongjang privede za pregovarački sto.
Sjevernokorejska delegacija bi u tim pregovorima pokazala spremnost za ustupke – da isključi reaktor, obustavi program obogaćivanja uranijuma ili nešto slično - da bi to naplatila ukidanjem sankcija, u (dolarskoj) gotovini ili u robi (pirinču i nafti). Dogovor bi funkcionisao neko vrijeme, a onda bi ga Pjongjang prekršio novom atomskom probom. Sve dok nije postalo jasno da nema namjeru da se denuklearizuje.
Biće zanimljivo kako će se raspetljavati najnoviji zaplet. Koji je za nijansu ozbiljniji, s obzirom na to da su u međuvremenu (relativno) uspješno isprobane i sjevernokorejske balističke rakete. One su uspjele da prelete Japan, a sjevernokorejska propaganda tvrdi da garantovano dobacuju do Amerike.
Naravno, u samoodbrani. Sjeverna Koreja je, naime, režim koji je u permanentnom opsadnom stanju. Da bi sačuvao svoju nezavisnost i dostojanstvo, narod mora da podnese svaku žrtvu. Pa i da gladuje.
Sjeverna Koreja (25 miliona stanovnika) danas je najneobičnije, najzatvorenije i najenigmatičnije društvo na planeti. Po nekima i jedina preostala staljinistička despotija. Zvanično je jednopartijska socijalistička država, a praktično je politička dinastija.
Sjeverna i Južna Koreja (prva je zvanično Narodna Demokratska Republika Koreja, a druga samo Republika Koreja) rezultat su geopolitičke podjele stvorene oružjem u prvim godinama Hladnog rata. Korejski rat (1950-1953.) bio je prvi okršaj dva novostvorena ideološka tabora i završen je podjelom Korejskog poluostrva, pri čemu je njegov sjeverni dio pripao komunističkom taboru (Sovjetski Savez), a južni dospio pod patronažu lidera ”slobodnog svijeta’’, SAD.
Od sjevernog dijela je odmah napravljena socijalistička država koja je imala više industrije i energetskih resursa od južnog (dobar dio te industrije koju su tokom svoje kolonijalne vladavine od 1910. do 1945. podigli Japanci uništen je doduše tokom američkog ratnog bombardovanja – na sjever Koreje američki avioni su izručili više bombi nego što su upotrijebili tokom Drugog svjetskog rata). Sjeverna Koreja je sve do kasnih 70-ih bila uzorna i prosperitetna socijalistička država. Sa sopstvenom (”đuče”) ideologijom i skoro religijskim kultom ličnosti ”velikog vođe” koji je zadržan do današnjih dana.
Pad Berlinskog zida donio je nade da će isto tako biti srušen i Korejski zid. To se, međutim, nije dogodilo. Nestankom Sovjetskog Saveza Sjeverna Koreja je izgubila svog pokrovitelja, ali je drugog našla u Kini.
Danas opstaje prodajući svoj glavni proizvod – strah od svojih atomskih bombi i svoje nepredvidivosti. I Kina i Južna Koreja su na neki način sjevernokorejski taoci: strahuju od mogućeg kolapsa te zemlje i haosa koji bi to donijelo regionu. Mirno ujedinjenje nije na vidiku, mada je za takav scenario već izveden račun: dva biliona (hiljada milijardi) dolara.
A šta je ”veliki naslednik” Kim Džong Un htio sa hidrogenskom bombom tek će se vidjeti. ”Bombu za pravdu”, kako je zvanično krštena, ne treba precijeniti, ali rizično je i potcijeniti je.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike’’)
Glosa:
Da bi sačuvao svoju nezavisnost i dostojanstvo, narod mora da podnese svaku žrtvu. Pa i da gladuje
Piše: Milan Mišić