Profesor Đuro Šušnjić, sociolog religije, u tekstu “Duhovni susret” piše o tome kako su multinacionalnost i multikonfesionalnost osnovna obilježja savremenog svijeta i kako nema većeg grada u svijetu u kome se ne mogu naći ljudi različitih vjera, nacija i kultura. Iz njihovih duhovnih susreta, kaže profesor Šušnjić, nastali su istinski plodovi ljudskog uma, a iz tjelesnih dodira najljepša lica ovog svijeta. Po profesoru Šušnjiću, jedna kultura ne može postati svjesna sebe, to jest svoga identiteta, bez odnosa sa drugim kulturama, koje se od nje razlikuju. A odbiti razgovor sa drugom kulturom, ne upoznati je, znači odbiti mogućnost da se obogati vlastita kultura, osuditi sebe na duhovnu stagnaciju.
Svako svijet oko sebe doživljava drugačije. “Oči vide ono čega je duša puna”, kako bi rekao Andrić. Sve ono što se nalazi izvan nas, samo je replika našeg unutrašnjeg svijeta. Svako život shvata na svoj način, tumači ga i mentalno doživljava drugačije. Onoliko koliko nam je bogat unutrašnji svijet, toliko nam je stvarnost svaki dan drugačija, čudnovatija, raznovrsnija, a toliko nam je i drugi bliži, shvatljiviji, jasniji.
Zašto čovjek ograničava sebe, sužava životne poglede, osiromašuje svoj duh, zatvara se u samo jednu misao, samo jednu, svoju naciju, svoju kulturu? Istočnjačka psihologija to objašnjava na svoj način. Zamislimo, kao ilustraciju, da je duh igla, a moždana supstanca jedna mekana masa ispred nje. Svaka misao koju imamo pravi sebi, da tako kažemo, jedan kanal u mozgu. Taj kanal bi se ponovo zatvorio kada mu siva masa ne bi stvarala jednu oblogu koja ga održava. Da nema te mase, ne bi bilo ni pamćenja, pošto pamćenje podrazumijeva hodanje tim starim kanalima. Svaka nova misao koju prihvatimo, mora, da tako kažemo, da sebi načini jedan novi kanal kroz mozak. Ljudska priroda voli da se kreće brazdama koje već postoje, zato što je tako lakše. Može se primijetiti da, kada čovjek govori dotičući se nekih ideja koje su svima poznate, i kombinujući ih na različite načine, lako ga je pratiti, zato što ti kanali već postoje u svačijem mozgu i samo im se treba obratiti. Ali kada se pojavi neka nova ideja, potrebno je, naprotiv, trasirati nove kanale, te nijesmo tako spremni da je odmah razumijemo. To je zato što mozak nesvjesno odbija da dopusti novim idejama da utiču na njega. On pruža otpor. Duh pokušava da prokopa nove kanale, a mozak to neće da dozvoli. U tome je tajna siromaštva unutrašnjeg svijeta. Što manje kanala postoji u mozgu, što je igla duha napravila manje tih prolaza, to će mozak biti siromašniji i više će se boriti protiv novih misli. Što je čovjek skloniji razmišljanju, to će složenija biti mreža kanala u njegovom mozgu i on će lakše primati i razumijevati nove ideje. To se dešava sa svakom novom idejom – mi stvaramo novi utisak u mozgu, prosijecamo nove kanale kroz moždanu masu.
A što je bogatija mreža kanala, to lakše ćemo razumijevati druge kulture, ideje, ljude s kojima se u određenim stvarima ne slažemo, a tu različitost ćemo shvatati kao bogatstvo kreacije pa ćemo time, tim dodirom sa različitim, višemislećim, i sami sebe obogaćivati. U suprotnom, ostaćemo „u svom toru“, ograničeni, kruti, i u mišljenju i djelanju. Svim sredstvima ćemo braniti svoje stavove uvjereni da su oni jedini ispravni, a to rađa primitivizam, agresivnost, uskogrudost, a tako sjedinjeno vodi u otvoreni sukob.
Tako su nas uveli u rat. Kruti, uskogrudi, jednoumni, htjeli su jednonacionalne države, druge kulture su prepoznavali samo kroz puščane nišane. Pojedini su zamrzjeli i drevne sportske vještine, jer su u svom nazivu sadržale riječi koje su bile sadržane i u imenu zastave druge nacije, drugačije kulture. Ubijali su gradove, rušili, palili, protjerivali ljude drugačijeg porijekla, prezimena. Svoje unutrašnje rasulo su prenijeli na spoljni svijet, mir u sebi tražili proizvodeći ratne strahote.
U ratu profiteri i podstrekači na zločin, u miru pljačkaši. Svedeni samo na četiri moždane vijuge – vlast, moć, opljačkati, slagati – uništili su sve čega su se dohvatili. Solidarnost, rad u opštem interesu, estetički, etički oblici življenja, oplemenjivanje svih duhovnih moći, sve ono što bi trebalo da je prevashodni cilj vlasti, njima je strano. Njihov mozak to ne može da prihvati. Uveli su sve ono što je suprotno vrhunskim dometima kulture – drogu, profesionalna ubistva, demagogiju, nepotizam, krađu i svakakva nepočinstva koja im mogu poslužiti da ostanu na vlasti. Vlasti koja poput kakvog slona u staklarskoj radnji svakim korakom koji napravi zdrobi neku vrijednost. Poput onih nekrofila su kojima, kako u eseju “Revolucionarni karakter” kaže From, gušenje, poništavanje i razaranje života donosi isto onoliko zadovoljstva koliko osobi koja voli život pruža stvaranje, širenje i razvijanje života. U tom eseju Erih From nekrofiliju definiše kao ljubav prema svemu što u sebi nema života, što je mehaničko i što se raspada. “Nekrofilija je težnja za pretvaranjem živog u neživo, strasna sklonost za uništavanjem i za razaranjem radi razaranja, a njen moto je: Živjela smrt”! Ili, moto primijenjen na današnju Crnu Goru - živio DPS sa svojim satelitima!
S druge strane, po Fromu, revolucionarni karakter je onaj koji se identifikuje sa čovječanstvom. On takođe ima duboko “poštovanje prema životu”, duboku sklonost i ljubav za život. Revolucionarni karakter ima poseban odnos i prema moći - za njega moć nikada ne postaje sveta, ona nikada ne preuzima ulogu istine ili morala dobrote.
Revolucionar je čovjek koji se emancipovao od vezanosti za rodnu grudu i krvne veze, od majke i oca, od posebne lojalnosti državi, klasi, rasi, partiji ili religiji. Revolucionarni karakter je humanista utoliko što u sebi osjeća čitavo čovječanstvo i ništa ljudsko nije mu strano. On voli i poštuje život. On je skeptik i čovjek koji ima vjere.
On je skeptik, kaže From, zato što sumnja u ideologije kao u ono što služi za prikrivanje nepoželjne stvarnosti. On je čovjek od vjere zato što vjeruje u ono što potencijalno postoji, iako još nije rođeno. On može reći “Ne” i biti nepokoran, upravo zato što može reći “Da” i pokoravati se svojim pravim, vlastitim principima. On nije polusvjestan nego potpuno svjestan lične i društvene stvarnosti. On je nezavisan; ono što jeste duguje vlastitom naporu; on je slobodan i nikome nije sluga.
Ako je istina da je svaka vlast proizvod kolektivne svijesti naroda koji je bira, uskoro ćemo saznati da li je kolektivna svijest crnogorskih građana sklonija nekrofiliji ili revolucionarnom duhu.
Piše: Miomir Čolaković