Piše: Todor Živaljević Velički
Dolazi srećno vrijeme, bez tako obeshrabrujuće i frustrirajuće slobode mišljenja, u kojem će sve biti propisano doziranjem iznošenja i širenja mišljenja i pogleda na ovaj, Božjom rukom, davno, uređen svijet. Mi, kao unikatni Evropljani, kako nas je Bog dao više drčne no junačne, više uzdupčene no dostojanstvene, više samouvjerene no ambiciozne, ne mislimo, niti imamo šta „protivno misliti“, jer sam čin mišljenja po svojoj prirodi – protivan je i subverzivan.
Već smo razradili Sistem disanja (čitaj: Preživljavanja!), na slamčicu, dobro kontrolisanog i u laboratorijama pročišćenog vazduha. Svako prekoračenje propisane doze, podrazumijeva oduzimanje Licence, pod budnim nadzorom Službi za zaštitu evropskog poretka. Da ne govorimo o tako jedinstvenoj privilegiji, naravno, kada postanemo njihov punopravni član, (a ne kao do sada – samo dopisni!), konsenzusom ćemo, sasvim širokogrudo sami sebe, do mile volje, izbombardovati.
Nema, dakle, mišljenja, gospodo moja. Niko ni da se našali. Čak je i rijetkim intelektualcima jasno da je ovako ustrojena država, sa ograničenim suverenitetom, postala vlasnik naših, do besmisla ograničenih života, pod uslovom da bilo kakav život imamo i da ga ne koristimo za lične potrebe. Ono, uistinu, nije korektno da ne kažemo, kako nam je naša, po svim nivoima, pažljivo uređena država, ustupila, sasvim velikodušno, neograničenu mogućnost preimenovanja svega i svačega pa i mišljenja, a o savjesti i pravu na slobodan izgovor svakojakih gluposti na nekoliko maternjih jezika da ne govorimo u „okvirnim emisijama“, in vivo, „ u centar“, koje služe za totalno ispiranje mozga onima kojima još nije jasno o čemu se radi. Da ne pominjemo o istupanju i udruživanju u neke nove, a tako stare jeresi, sekte, vjerske zajednice i partijice.
Samo da nam ne padne na pamet da se udružimo i imamo nešto protiv naših „prijatelja i saveznika“, koji vedre i oblače iznad Gore nam Crne. Pregli da nas odbrane od sebe samih. Odnekud saznali da smo oduvijek imali „radonjiće“ i „jeremije g.“ Uostalom, ovako neodraslim treba staratelj, tutor iliti kakav logorski nadzornik, da ne napravimo kakvu glupost. Ako ćemo pošteno i treba pomoći svakome kome ovoliko bogatstvo i bolji život nijesu učinili da bude spokojan i srećan. Ono, istina je prava, poslije dugogodišnjeg ispiranja mozga, konačno smo ostali bez istorije i tradicije. Ta istorijska blamaža jeste za narode koji imaju hiljadugodišnju tradiciju u nepodopštinama svakojake vrste, a ne kao kod nas gdje sve počinje sa nesrećnim Njegošem. No, Bogu hvala, i njega smo radosno i sa olakšanjem „pospremili“ u Hag zbog genocida nad braćom po krvi. Sve smo, kako nas je Bog dao marljive, isprali u stotinu voda, pa onda prefarbali kao da prije nas ništa nije bilo, niti postojalo. Nije bilo Turaka, pa kako bi, moliću lijepo, moglo biti „istrage poturica.“ Sve počinje sa nama.
I, uistinu, malo-malo, pa, eto, nešto na sva zvona počinjemo, otvaramo, zatvaramo i puštamo u rad, po sto puta. Presipamo iz šupljeg u prazno... Kako su nas tranziciono preveli žedne preko vode, zapravo uputili nas u osnovna načela demo(n)kratije ništa nam tako dobro ne ide kao „korupcija i ugrađivanje u tenderisanje države,“ sa „kraduckanjem državnih resursa“. Radno sposobnu mladost proizvodimo u raznovrstan, sasvim širok spektar menadžera za sve i svašta, a najčešće nizašta, u vojnike po ugovoru za slanje po savezničkim misijama „dobre volje“, naravno o svome trošku, na pi(lj)-are i stručnjake za svaku vrstu magle i prašine, samo ne za rad.
O, kakve ljepote, Bogo moj mili! Kako bi se tek David Štrbac radovao! Duša bi mu pukla od neviđene radosti i veselja. Prevedeno na srpski: nikad se tako dobro nije živjelo kao danas od prazne priče. Otkad su nam u „januaru počele obećane godine boljeg života i svakojakog blagostanja“, namnožili se belosvetski „tumači i čuvari“ naših snova i nadanja. Od kako svakodnevno sa njima večeramo i činimo one prostačke stvari, sve nam je, najednom, krenulo na bolje. Njima lijepo, a nama sve ravno, do Kosova. Da ih nije ne bismo ni znali ko smo i što smo. Ono, istina, i bez njih smo se branili od svakojakog jada i bijede i svakom pasjem nakotu i pis-mileti leđa smo vidjeli. Ono i treba nam njihova poduka o (ne)napadanju u interesu demo(n)kratije, izraženu u onoj, već danas, čuvenoj krilatici „rat za mir“, koju je u trenucima pjesničkog nadahnuća, izgrcao onaj naš (ne)srećko Smeto Mrak iz Budove. Od srećnog iščekivanja da nam dođu, prosto smo se umrtvili, da skoro i ne dišemo. A i nije mala šala, biti drug velikima. O, kakve radosti, ravnopravno odlučivati konsenzusom. Kako su „ovi“ sa ulice došli, „svanulo“ nam te sve ide na „bolje“. Čak neviđeno bolje. Upišani od zadovoljstva, skandiramo: „Crne jade damo, a Saveznike ne damo!“ Kakav bismo nezahvalan narodić bili, pa da ne poštujemo starijeg i jačeg, koji nam na tacni donosi „svoje mišljenje na dar, naravno u formi ograničenog suvereniteta.“ Mi, dakle, nemamo više potrebe za mišljenjem i misliocima. Ukinuli smo sve Katedre koje iole insistiraju na mišljenju. Naše je samo da se pokorimo zvaničnom mišljenju. Ono, istina, niko nam ne brani da mislimo, samo da platimo Poseban porez (PDV) za mišljenje. Neko, kao i uvijek, plaća glavom, neko zadnjicom, a neko, bogami i bajbokanom, (tri mjeseca Spuža, i jednu godinicu uslovno, kao moja malenkost!) ili dobrovoljnim, društveno korisnim radom na poljima svuda zasijanim iluzijama. Kako su nas obogatili svakodnevno emitovanim obećanjima o boljem životu, nikome ne pada na pamet da plaća porez na mišljenje. Ta, ko bi, moliću lijepo, trošio ovoliko bogatstvo od platica i penzijica na svakojake gluposti, u ovoj, nadasve slobodnoj, pro ovo, pro ono zemlji. Nema, dakle zbora ni dogovora, naravno ni mišljenja, ako već nije sposobno da se pod uticajem partijskih „pi-ara“ preimenuje u „službeno“, naravno i u ono drugo, za koje kažu da je „u službenoj upotrebi“. O opozicionom mišljenju da ne govorimo. Ono se tako brzo mijenja i usitnjava po potrebi i mjeri vladajuće oligarhije. Ta normalan čovjek se mijenja. Prenuh se pred glasom mog omiljenog lika, Njegove Visosti, Kicoš Macolaša: „Ima li ko protiv?“... Eh, dobrice moja, buljooka, pri čistoj svijesti obećavam da nemam ništa protiv. Predložiću Vašu Visost za doživotnog direktorčića, ili još bolje da postanete ministar, makar bez portfelja. Svaka šuša i maruša je bila ministar, a vi da niste. Ne brinite, preko VIP-a (čitaj: veze i poznanstva!), izmisliće „vaši pajtaši“ neko ministarstvo samo za vaše šverc-komerc poslove. Ja, šta ćeš!? I nije neka filozofija biti ministar u ovako unesrećenoj zemlji. Nećete vjerovati, baš nam je najednom bolje. Nikad bolje. Ne protivimo se. Ne mislimo... Eh! Ta nismo ludi, pa još i da mislimo.