Piše: Dragan Mraović
Ova kolumna je obogatila srpski jezik novim opšte-prihvaćenim terminima. Prvi smo nazvali Mila Đukanovića Gospodarom. Taj nadimak nije uvredljiv, već odslikava današnji milogorski feudalizam. A red je i da sljedbenici ideologije Gospodara, dobiju ime svoje novostvorene nacije po svom omiljenom vođi, pa smo ih nazvali Milogorcima. Ne možemo ih zvati Dukljanima, pošto su stanovnici rimske Doklee bili antički Rimljani. Ne možemo ih zvati Crnogorcima, jer oni ne ljube lance, a ovi Gospodarevi sljedbenici obožavaju NATO okove. Ne možemo ih zvati ni Srbima, jer oni neće da budu ono što jesu, već hoće da budu ono što nisu. Odrekli su se srpstva, imaju svoju policijsku vjersku sektu „mirašicu“, imaju svoju azbuku „čirgilicu“, koja zasad ima samo dva slova, jer potrebni su vjekovi da nastanu jezik, nacija i vjera, a vrlo malo da se oni izgube. Milogorci su ovo zadnje već oposlili, pa će s vjerom u Miraša i Gospodara i još koje slovo oposliti.
Pošto su se ova dva termina, a nisu jedini, odomaćili u srpskim i crnogorskim medijima, jedna velika srpska medijska agencija je objavila, koristeći naš termin, da su „Milogorci ljuti što se srpskoj djeci od obdaništa govori da su Crnogorci Srbi“. Naravno da djecu u Srbiji niko ne truje politikom po obdaništima i školama, ali, ako Milogorci kažu da mogu srpskom jeziku da daju ime svoje nacije, onda je valjda demokratski da i Srbi mogu da daju njima neko ime. To je i diplomatski, jer se u diplomatskim odnosima koristi reciprocitet.
Srpski mediji prenose, citiramo doslovce, koristeći opet naš termin, da „milogorski istoričar Marijan Miljić, kaže da je to nastavak velikosrpske nacionalističke politike prema Crnoj Gori i Crnogorcima“. Ono „velikosrpski nacionalistički“ navodi na pomisao da porijeklo Milogoraca vodi u davnu prošlost i da je njihov direktni predak Edvard Kardelj, koji je cijelog života brinuo o „vrlikosrpskoj hegemoniji“. Ako je tako onda istorija Milogoraca ne počinje od pokradenog referenduma o secesiji od Srbije, već od daleke 1945. kada je Milovan Đilas objavio u „Borbi“ tekst „O crnogorskom nacionalnom pitanju“. Tito je, potom, na Petom kongresu KPJ, 1948. godine, zvanično ustoličio crnogorsku naciju potvrdivši da je on inspirator Đilasovog teksta. Miljić neće da zna da je junak Mojkovačke bitke general Petar Milov Martinović pisao sebe kao Srbina 1928, a brigadiru i junaku Krstu Zrnovu Popoviću je u pasošu pisalo 1929. da je Srbin. A ni Tito nije za to mario.
Oglasio se i predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović osudivši srpskog predsjednika Tomislava Nikolića što reče da je „Crna Gora igračka u tuđim rukama“. Naravno Toma griješi, jer nije Crna Gora igračka u tuđim, već u Gospodarevim rukama, dok je Toma igračka u rukama američkog ambasadora Majkla Kirbija, a biće igračka i nekoga Skota što dolazi na njegovo mjesto.
Publicist Boro Krivokapić je optužio Srbiju da je odavanjem počasti Mojkovačkoj bici u Beogradu, „na svesrpskom stubu srama razapeta nezavisna Crna Gora i prikovana kao članica NATO-a“, pa nije propustio priliku da Srbima, kao dokazanim antifašistima, prikači etiketu fašizma, jer je ovaj srpski skup bio sličan ranijem „fašističkom skupu“ Voje Koštunice. Ne može nečija članica biti nezavisna, a fašista je svako ko razdvaja Crnogorce od Srba. Nije Crna Gora na srpskom stubu srama, već na svjetskom, jer je njen Gospodar, po ocjeni američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trampa, „međunarodni mafijaš“.
Nije Crna Gora na NATO stubu srama, već su na njemu Milogorci koji ljube NATO lance i briselsko-vašingtonske strance.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)