Autor: Zoran Šaponjić
Ispadosmo mi krivlji od njih koji su krivi i po Božjem i po ljudskom pravu. Sad se mi njima izvinjavamo, ljubimo im krvave skute, nezvani igramo na njihovim svadbama a oni nam odredili mjesto za vratima. Zovemo ih u naše svatove, a oni nam sa crnim barjacima dolaze. Sve nam njihovo ljepše i prijatnije. Kad pomenemo nešto naše mi se postidimo. Prosto nam drage njihove bombe i rakete. Draže no naše pjesme i procvjetale trešnje. Drage zato što su njihove. Ne daj bože da neko reče riječ protiv. U top bi ga stavili. Ispade, nisu krivi oni, no smo krivi mi. Više žalimo njih no nas same. Žalije nam njihovih para i raketa no naših suza i glava. Istrošili se ljudi. Da su naše suze njihove vredjele bi više. Naše ne vrijede ništa jer su naše. Žalije nam njihovih majki no naših. Jer su njihove majke njihove. Šta znaju naše majke šta su bol i patnja.
Više vrijedi jedno njihovo „žao mi je“, nazor rečeno, nego sedam potoka naših suza i sedam potoka naše krvi. Oni su imali pravo to da učine, mi nemamo pravo to ni da pomenemo. Sami smo krivi što nam se to desilo. Nemaju oni tu šta da nam objašnjavaju i da nam se pravdaju. Mi njima treba da se pravdamo. Kriva su nam i djeca u kolijevci, kod njih nije kriv niko, niti će ikad biti. Niti to ko od nas smije da pomene. Da se oni ne uvrijede.
Namučili se njihovi piloti. Bacali bombe dan i noć. Trebalo je to postići. Trebalo je nišaniti i ciljati i po mraku i po danu. Prosto nam ih dođe žao. Trebalo bi ih odlikovati. Turiti im medalje na krvave skutove. Našoj djeci to što je bilo ne bi trebalo pominjati. Nikako. Bolje će im to oni objasniti. Oni znaju bolje no mi. Mi moramo da gledamo u budućnost. Kod nas je samo budućnost svijetla, kod njih i prošlost i budućnost. Ne zna se odakle bije jača ždraka.
Dobro treba da pripazimo šta radimo. Kad naiđemo pored spomenika, krstača i ruševina da okrenemo glavu. Ako pogledamo, ko zna kako će to biti rastumačeno. Ako se namrštimo – bruka. Ako zaplačemo, odakle nam pravo kad smo sami krivi. A, i šta je naša suza spram njihove.
Oni sve znaju bolje od nas. I kako se kandilo pripaljuje. Ako to sami ne shvatimo, oni će nam pripomoći da to utuvimo. Šta će kad moraju! Ne mogu da postignu, a došli bi da nam objasne kako se slavska svijeća pali i kako se čita „Očenaš“ uoči slave. Kad se oni budu pitali nećemo ga ni čitati. Pripomoći će nam oni da to utuvimo, kad već neki od nas to do sada nismo.
Namučiše se pomažući nam. A kod nas još ima nezahvalnih. Ne zna se više šta su za nas učinili. Koliko su nam valjali. Ni pobrojati se ne može a kamoli zahvaliti im. I, sve što nam oni učine za naše je dobro. Nismo mi dovoljno pametni da to shvatimo. Što ranije shvatimo bolje za nas. Neki među nama, kud naopako, još u njih sumnjaju. Ne znaju kukavci da su u njih i bombe pametne.
Što prije dušu izgubimo to će nam biti lakše. To nam oni hoće reći, a mi to nikako da pročitamo. Šta će nam duša jer tamo kud nas vode ona i ne treba. Ko se suprotstavi oni mu neće dvaput objašnjavati. Sam će biti kriv. Kao što smo i mi sad krivi.
I pišem sve ovo, a na pameti mi jedna slika. I, nikako da je odagnam. Proljeće 1999. godine. Ja došao sa Peštera, iz Sedme brdske brigade kući, na dan odsustva, sija sunce, moja djeca igraju se na livadi, a iznad lete njihovi avioni… Iza brda, od Kokinog Broda čuje su tutnjava njihovih bombi… Ruše i pale, ubijaju. Ćute moja djeca na livadi, ja ih zaklonio pod skut od vojničke bluze, drhte od straha, zastanu i gledaju visok stub dima i prašine koji se podiže od srušenog mosta na Kokinom Brodu, znaju i oni šta i ja, a meni udarile suze, četvorostruke…
Od nekog jada.
Taj im dan nikad oprostiti ni zaboraviti neću.
wwwiskra.com