Piše: Milan Mišić
„Plamene zore bude me iz sna/Fabrička jutra, dim iz dimnjaka/Pesma se ori, mladi radnici/Čelična jutra, hitam fabrici...”Ovako počinje nekadašnji hit ”Idola” koji bi danas, da u međuvremenu nisu omatorili i instrumente okačili o klin, pjevali neku drugu pjesmu. Gase se naime ”plamene zore”, a sudeći po najnovijim zapletima, globalna industrija čelika je u istinskoj agoniji.Počev od kuće: dok odavno posrnuli džin propale srpske industrije, Željezara Smederevo, čeka da vidi da li je kineska čeličana HBIS ponudila minimalnu cijenu od 45,7 miliona eura i time ovo siroče usvojila - dotle se mnogo veća drama vodi na krajnjem zapadu EU, u Velikoj Britaniji, gdje je pred gašenjem gotovo kompletna industrija čelika.Najveći tamošnji proizvođač, koji je u rukama indijskog konglomerata ”Tata”, najavio je prošle nedjelje da će prodati ili, ne bude li kupaca, zatvoriti sve svoje tamošnje visoke peći, pošto više ne može da podnosi gubitke koji su narasli do dvije i po milijarde eura.Pošto ovaj potez dovodi u pitanje oko 15.000 radnih mjesta – a kad se uzmu u obzir i zavisni kooperanti, čak 40.000 – proglašena je nacionalna kriza. Na premijera Kamerona se vrši pritisak da sazove vanredno zasjedanje parlamenta i sugeriše se da bi u cilju spasavanja cjelokupnu industriju čelika trebalo nacionalizovati (što je ideja koja će se brzo ohladiti, jer prve računice pokazuju da bi to poreske obveznike koštalo i do dvije milijarde eura godišnje).Britanija je nekada bila najveći svjetski proizvođač, liferujući čak 40 odsto svjetskog čelika, da bi prošle godine to bilo svedeno na simboličnih jedan odsto. ”Tata” je tamo, kao spasilac, stigao 2007., a sada je pred potezom koji izaziva podjednaki šok kao kada je američki ”Ju Es stil” u januaru 2012. pokupio svoje stvari i željezaru u Smederevu srpskoj vladi teslimio za jedan dolar.Taj jedan dolar koštao je potom budžet Srbije po oko sto miliona eura godišnje. Vjerovatno bi se tako i nastavilo – jer nije riječ samo o 5.000 tamo direktno zaposlenih, nego i u tom slučaju ih je bar tri do pet puta više – da vlada, u skladu s pravilima EU, nije obavezana da subvencioniranje obustavi. Da li će Kinezi biti spasioci saznaće se već u utorak – ali čini se da nema mnogo osnova za optimizam. Baš zato što je riječ o Kinezima.”Tata”, naime, za svoje poslovne probleme okrivljuje uvoz jeftinog kineskog čelika, toliko jeftinog da se njegova cijena opisuje kao damping – prodaja ispod troškova proizvodnje.A pošto se to dešava u kontkstu globalno smanjene tražnje, onda ne može da bude dobro ni Kinezima. Pa i nije. Ni Kina, premda još globalni šampion po stopi rasta, ne drži nekadašnji ekonomski tempo. U sektoru čelika i tamo je danas veliki višak kapaciteta, što je izazvalo pad cijena za 31 odsto. Prošle godine tamošnje čeličane su proizvele manje u odnosu na prethodnu po prvi put od 1981., otkad su svake godine liferovali sve više i više. Domaća tražnja za čelikom opada po prvi put za života ove generacije Kineza. Zbog toga se viškovi iznose na globalno tržište, gdje je takođe ponuda veća od tražnje. Prema podacima OECD, kluba razvijenih zemalja, globalni kapaciteti potrebe za čelikom premašuju za oko 600 miliona tona.Amerika je od toga počela da se brani uvođenjem tarifa – za neke vrste specijalnih čelika čak i do 500 posto – dok tamošnjim proizvođačima manevarski prostor omogućavaju jeftini energenti, prije svega prirodni gas. Za Britance, upravo je energija ono što ih vuče ka dnu: njihove čeličane za struju plaćaju čak 80 odsto više od EU prosjeka. To, međutim, nije jednostavno promijeniti, jer su te cijene rezultat britanskog odustajanja od generisanja struje iz elektrana na ugalj, kako bi se ispunile obaveze iz strategije za sprečavanje klimatskih promjena.Šta će u ovakvim okolnostima Kinezima jedna srpska, po svemu nerentabilna željezara? Pa vjerovatno zato što HBIS smatra da proizvodnju može da modernizuje, što je međutim u neskladu sa željama srpske strane da radna mjesta zadrži svih 5.000 tamošnjih radnika. Više nego što ih imaju sve britanske čeličane „Tate” koje će, po svemu sudeći, takođe biti ponuđene za po jedan dolar (funtu ili euro).Glavni motiv je najvjerovatnije u činjenici da će čelik iz Smedereva, uprkos tome što su vlasnici Kinezi, biti ”srpski” (na isti način kao i ”fijat” automobili koji se od italijanskih djelova sklapaju u Kragujevcu).Da li će i kako to da prođe – ako prođe – živi bili pa vidjeli. Izvjesno je to da u kaljenju čelika realnosti ne idu u susret željama, dok ”čelična jutra” o kojima su pjevali ”Idoli”, odavno već nisu i ”plamene zore”.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike’’)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.