Piše: Čedomir Antić
Srbi su u Habzburškoj monarhiji tokom vjekova imali pravo da koriste svoj jezik i pismo. Makar u unutrašnjoj upotrebi. Pamti se da su se karlovački mitropoliti u svojim dvorovima čak i carskim predstavnicima obraćali na srpskom. Kada bi se ovi pobunili, visokopreosvećeni su se pozivali na drevne privilegije koje je srpski narod nekada stekao. Carska oholost i agresivni prozelitizam Katoličke crkve ugrožavali su i ponekad osporavali srpska prava, ali je naš narod preživio, održao se i ujedinio. Tek kada su srpski komunisti u Hrvatskoj dopustili da sa 23 časopisa na ćirilici tamošnji narod spadne na jedan, otvorena je mogućnost za konačno obespravljivanje i progon. Čak i tada progon je izvršen tek nakon rata u kome Zagreb možda ne bi pobijedio da nije imao podršku SAD, SR Njemačke i tadašnje Ruske Federacije.
Kakva je država Crna Gora? Ministarstvo prosvjete uvelo je, po prvi put u istoriji, latinične dnevnike za ocjenjivanje učenika. Poslije nasilja nad jezikom, suzbijanja tradicija, progona profesora, kažnjavanja učenika (kada se mirno prisjete vremena kada su bolesni zločinci iz NATO-a ubili dvadeset njihovih vršnjaka, samo u Crnoj Gori)... Došlo je i ovo.
Ministarstvo ćuti. Toliko su uvjereni u ispravnost onoga što su učinili da ne odgovaraju na dopise iz škola, ne reaguju na pitanje novinara... Milena Zoranović, čestita i hrabra Učiteljica iz barske Osnovne škole „Jugoslavija“, ukazala je na ovu najveću nepravdu koju je u savremenom društvu moguće počiniti. Na obespravljivanje. Srbi su u Crnoj Gori obespravljeni. Ustav im garantuje ravnopravnost a odavno su im nametnuti potpuno političko i kulturno zatiranje i asimilacija. I gospođa Zoranović je održala predavanje o etici ministru koji nijemo izvršava tuđe šovinističke planove. Tu ropsku, logorašku mantru - koju uvijek nameću kolaborantske slabotinje i sadistički renegati - prema kojoj treba birati između ćirilice i hljeba - Učiteljica Zoranović razobličila je jednostavno i dostojno naših velikih boraca za slobodu. Ona je izabrala svoju profesiju – budući da je Učiteljica (sa velikim prvim slovom), odabrala je ćirilicu.
Isto je tako 1941. godine, u vrijeme kada su širom okupirane Srbije nacisti ubijali desetine hiljada ljudi, a na podsticaj okupatora pet stotina srpskih uglednika potpisalo proglas protiv ustanka, naš veliki naučnik i akademik Miloš Đurić odbio da se priduži. Kada mu je jedan kolega, koji je predavao na Muzičkoj akademiji, rekao da ipak potpiše pošto su okupatori velika sila od koje će stradati, Đurić mu je odgovorio: „Lako je tebi da potpišeš, ti u nekakve diple sviraš, a ja predajem etiku.“
Ko će zapamtiti Vujanovića i Đukanovića? Ko će se sjećati njihovih ministara? Onog koji naređuje da se umjesto ćirilice nameće latinica, ili drugog koji je ranije dosadio svima uvaljujući okolo disk o srpskom Kosovu i Metohiji, a danas nijemo sjedi u vladi koja ukida tradicionalno pismo...
Kakvu budućnost očekuje vlast koja misli da je sa njom nastao svijet? Gdje su njeni uzori? Kamo joj prosvetitelji, mučenici, junaci, besjednici, pravednici, sanjari, umjetnici, mislioci...? Đukanović, biće, misli da nema veće Evrope od par zgrada u Briselu, ni veće države od one koju tamo hvale... Da niti jedna vjera ne može biti skuplja od evra, a niko hrabriji od metka...
Ćirilicu međutim nisu suzbili vermahti, vojnice, naoružani misionari, jame, logori, hiljade tona hrane u vrijeme gladi, globalne mreže... Odbacujući je, crnogorski odnarođeni vlastodršci osuđuju svoju državu na sebe same. Oni prekidaju sa svime onime što je Crna Gora bila. Odavno su raskinuli sa srpskim korijenima iz kojih je ona u 15. vijeku počela da nastaje. Posle su sistematski zatirali i izobličavali sve državne i narodne tradicije. Pravoslavlje u Crnoj Gori je tako predstavljeno na način na koji ga vidi jedna komična i malobrojna sekta totalitarnih ljudi i bivših ateista nastala prije četvrt vijeka. Kojim pismom su pisali crnogorski kneževi, kralj Nikola, čak i crnogorski zelenaši i komunisti? Svi oni sada konačno pripadaju samo nama. Bili su Srpstvo, ostaju u njegovom krilu. Baš kao i zastave i znamenja sa svih bitaka koje sada Đukanovićev režim ne smije ni da slavi, obilježava niti ih se uopšte prisjeća da ne bi uvrijedio sponzore, zaštitnike i koalicione partnere.
Ali, da li je istinska crnogorska istorija zaista umrla kada se na vlast popeo čovjek koji misli da je sam sebi dovoljan i da sa njim počinje jedna sasvim nova epoha? Epoha koju čine savitljivi manipulanti što po pravilu mijenjaju vjeru za večeru? Možda će, međutim, biti sasvim drugačije. Možda ova nova nacionalna država, koja se odrekla svega iz svoje prošlosti osim državnog imena i par bizarnih ili nejasnih epizoda iz prošlosti, i sama postati epizoda. Novac, moć, bezočne saveznike (koji ne znaju čak ni koju su tačno državu bombardovali ili posjetili), sud koji to nije... nadjačaće Učenici, Učiteljica, nikšićki Profesori i narodne vođe... Svima njima pravedan sud daće istorija i pokoljenja koja, naposletku, uvijek mogu da slave samo Dobro.
( Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)